Marketing
Romeo, Juliet, you should've died anyway.
Stroj za pranje rublja na sredini sobe.
Prazna soba zjapi usred tog prostranog stana mogućnosti. Prozračna je i široka, ali tako neosobna.
Gotovo jezivo prazna. S lijeve strane je blještavo bijeli zid.
S desne također. I ispred i iza.
Prolazim tom prostorijom s gotovo čudnim osjećajem pijeteta. Na sredini osamljeno i ponosno stoji perilica rublja, potpuno nova, s mirisom svježe plastike. Neogrebana i nikad korištena.
Glatka je i isključena iz struje. Utikač nježno i neupadljivo leži pored utičnice.
Prilazim mu bliže i utičem.
Tiho zujanje perilice probuđene iz sna poput tek rođena djeteta koje prvi put zaplače oživi tu sumornu, raznu prostoriju. Lagano se počne gibati, a bubanj okretati. Gledam tu scenu i bujanje vode.
Vidim neka nepomična lica u plastici bubnja. Ispijena i zabrinuta. Otuđena i uhvaćena u vrtlog kolotečine, nezadovoljna i deprimirana.
Bubanj se vrti sve brže i brže.
Lice me gleda svojim praznim smeđim očima. Ja vidim jednaku scenu svaki put ispočetka.
Jedan okret, drugi, treći, enti...
Još jedan i još jedan.
Potom opet i opet.
Voda zapljuskuje, a bubanj se vrti.
Okreće.
Vrti, vrti.
Okreće.
Ta slika mi odzvanja u glavi i pleše pred očima.
Vidim ju kako u agoniji vrišti i pada. Opet i opet.
Bubanj se sve glasnije okreće.
Čujem joj napukao glas kako moli za milost.
Perilica sve jače udara.
Vidim joj suze kako kaplju dok klečeći vapi upomoć.
Jedno te ista scena, opet i opet, isponova i još jednom.
Voda bijesno udara o vrata perilice, gotovo prijeteći, a ja vidim njeno natečeno lice kako jeca.
Zapljuskivanje vode gotovo mi prijeti.
Još jednom se scena ponavlja.
Nema neiščekivana raspleta ni happy enda.
Nema katarze ni moralnog pobjednika.
Samo jedno mučno opet i opet, svaki put ispočetka dok perilica zaglušujuće zuji.
Poželim vrisnuti, vrti mi se u glavi, zlo mi je, pod mi se gubi pod nogama, udovi trnu, ne osjećam prste, u grlu mi tjeskoba, u glavi tempirana bomba, pred očima neon svjetla, u ušima visokofrekventno zujanje, usta su mi suha i gubim se u deliriju hladna znoja preko pregrijane kože.
Bubanj glasno zatutnji, voda počne izlaziti, gibanje se smiri, utiša i na kaju ugasi.
Soba dobije prvotnu sumornost, a iz mokrog bubnja proviri blještavo bijela široka majica, mirisna i čista, bez ijedne mrlje, poput tek rođene duše.
Tko izgori taj ne može planut
Tko ljubljaše taj ljubavi nema.
Post je objavljen 30.04.2009. u 23:35 sati.