Marketing
On krilima spašava beznadne djevojčice
Nasmiješio mi se,
i lepetom krila odrezao glavu,
tom čudovištu što proganja me vječito
već posljednja dva desetvijeka.
(vrlo često trči mi u snovima, u jednom od onih teških pokušaja bijega, gdje noge ne žele trčati)
Čudovište to vrlo rado zovem Frenki
(neka ime ne zavara; strašno je i grize misli, i krade sretne misli, i uvijek vraća na početak)
Smijah se,
osjećajući prsa i sve male koščice u njima
kako rastu, šire se, postaju veće
od njihove nutrine, domaćina.
U ruci, desnoj, držao je glavu,
još je krvarila.
a ja sam ga promatrala, i jednostavno mu se divila.
(osjećajući bolesnu sebe kako turobnoj situaciji netom umrlog čudovišta pridodaje i maleni slavodobitni smiješak)
Oba krila bijahu mu umrljana krvlju.
Prekoračih beživotno tijelo, želeći mu uhvatiti ruku,
no, prošla je kroz moju, poput dima.
Samo me pogledao, kao izdaleka, a pokraj mene,
(o tako često pogledi ne uspiju nam se pronaći!)
nadnaravno je biće, ta jasno mi je.
Zavitlao je svoj kosati, naborani teret,
i bacio ga daleko, daleko,
odakle se nemani ne vraćaju, da bi mi krale san.
I to je priča o čovjeku koji mi je toliko puta svojim krilima
spasio oči od užarenih istina.
Čovjek kojeg ne razumijem, ali pokušavam.
Post je objavljen 28.04.2009. u 21:26 sati.