Marketing
Uf, imam osijećaj da ovo nisam godinama pisala. Dobro nisam baš daleko od istine, nisam samo mjesecima
. No uglavnom, već sam razmišljala čak da i obrišem al ajd neću zato što to svi rade pa nije fora
. Ma u biti istina je ta da sam si rekla da neću nikada obrisati još dok sam otvarala si sva sretna i vesela blog tako da se toga i držim. Iako nadam se da više ovdje ne dolazi nitko tko me zna tak da ne čita i dalje ove moje svakodnevne gluposti. No, danas je dan meni barem, bio strašan. Čist sam sretna što je prošla ponoć tak da mogu sretno očekivati novi dan. Dobro ajd priznajem da i nije bilo tako nešto jako strašno ali dovoljno je da kažem da sam se nakon godišnjeg vratila na posao i to je dovoljno. Posao koji ne volim, nažalost. Možda prije i jesam ali sada u zadnje vrijeme više mi je postao opterečenje nego mjesto gdje volim ići. Čudno ali i u tom mjestu neorganiziranosti i nepravde nekad sam voljela biti. Nakon svega što sam tamo prošla došo je bio period kada sam uživala ići na posao i raditi a usput se zezati i biti sa ljudima koji su mi postali kao nova obitelj. Sada se to sve promijenilo, barem u zadnje vrijeme. Neki ljudi koje sam tamo jako volila su dobili otkaze, neki ih i sami dali i sada su došli novi koji razmišljaju samo kako cinkati i biti što bolji na jeziku a ne poslovno. A ja, ja se osijećam kao da ne pripadam tamo. Za jako malo ljudi mogu reči da mi je stvarno jako lijepo raditi sa njima.
Raditi u jednom trgovačkom centru jako je loša stvar. Stradaš ne samo fizički nego i psihički. Cijeli život ti postane taj posao jer te oni tjeraju na to. Politika takvog posla je da ti misliš kako si jadan i glup i kako ništa ne radiš iako je istina totalno drugačija.Kad se samo sjetim da sam radi šefičine podlosti skoro propustila svatove svoje prijetljice. I ne samo njene podlosti, nego i podlosti osoba sa kojima i danas radim. Nitko nije shvaćao koliko je to meni značilo a i sama šefica je vrlo sretno objavila mi vijest kako ne mogu ići i da ako želim da čemo zajedno gledati slijedeći tjedan kazetu. Najbolja od svih je apsolutno bila osoba koja je izmislila da treba biti kuma u svatovima. Što je fora taj tjedan ju čak nitko nije ni zvao u svatove al bitno da je ona ispala dobra jer je radai dobrobita naše fuck trgovine odbila kumstvo. Uf, predobro. Al da je to samo jedno sranje bilo, bilo bi super ali kad se tako počnem svega sijećati, poludim. No ja sam ipak ja i sve na kraju napravim da me ne mogu uništiti jer znam da sam bolja od takvih ljudi i da sve njihove primjedbe su samo dokaz ljubomore. Ja sam i tako bila u tim svatovima, nije bilo kako je trebalo biti ali barem imam uspomenu da sam bila i da me ništa nije zaustavilo
No, ne znam zašto ja i dalje misim da će biti bolje, da će sve podle i pokvarene ljude dočekati ono što ih ide, možda za mene još uvijek ima nade.
Al danas sam zaključila da ja ne pripadam tamo i da neke stvari nisu vrijedne da budu u mom životu.
No život ko život, možda sutra shvatim da je ovo samo dio nečega velikoga što me čeka...
Možda i prekosutra to shvatim...
Možda ću čekati taj dan al razmislit ću i o toj opciji čekanja, više u ništa nisam sigurna.
ć
p.s. ali i dalje ja se smijem jer su mi smiješni svi oni kojima je smiješno to što se mogu smijati više od njih....
Post je objavljen 27.04.2009. u 23:54 sati.