Kaže se -- teatar ne ostavlja leš, kao, traje samo danas i samo ovdje i ne ostavlja trajne proizvode kao što ih ostavljaju slikarstvo, kiparstvo i arhitektura, ali u tome i jest njegov problem što, ne proizvodi li vrijeme, on stvara leš svakim svojim dijelom i svakom svojom izvedbom pa tako povlači u mrtvilo sve umjetnosti od kojih je sazdan i cijelu kulturu, u kojoj takav neživ nastaje, vuče u propast.Teatar je samo naizgled nježna biljčica izložena vjetrometini vanteatarskih, političkih i društvenih utjecaja, ali je zapravo pogonski motor kulture naroda u kojem nastaje, jer povlači za sobom sve druge umjetnosti uz koje je vezan i koje ga čine, a to su, zapravo, sve vrste umjetnosti (književnost, slikarstvo, arhitektura, muzika).
Teatar 2005 ne može biti teatar iz 1990, jer je u tom vremenu znanost silno napredovala u izučavanju mozga, tijela i utjecanju jednoga na drugo.Teatar je živi organizam i morao bi pratiti, navedene znanstvene pomake jer upravo on, barata misaonim, osjećajnim, emotivnim i tjelesnim, zapravo, teatar bi trebao biti taj koji istražuje i prvi pokazuje i krči puteve novim istraživanjima.
Darwin je u mnogo čemu imao pravo, ali nije objasnio ono bitno što čovjeka razlikuje od životinje, a to je - nastajanje misli. Nasljeđivanjem, odabirom i ponovnim nasljeđivanjem na višoj razini se može objasniti nastanak vrsta, ali bez zakona solidarnosti unutar ćelije i ćelija unutar organizma ne može se objasniti nastanak prvog organizma i nastanak misli. Načelo autonomnosti i solidarnosti unutar ćelije (pojedinca) i ćelija unutar organizma (predstave ) je i put nastajanja novog teatra.
Treba iskoristiti model strukture mozga za stvaranje strukture na sceni. Prenijeti moždanu strukturu na scenu, a onda na nju prenijeti i fantastičnu djelotvornost mozga. Mozak i univerzum djeluju po istom principu sveobuhvatnosti, beskrajnosti te samostvaranja i samoorganziranosti. I svemir i mozak crpe energiju iz istoga samonapajajućeg i samoobnavljajućeg izvora velikog praska svjetlosti i ta je energija, kao i njezine mogućnosti, neizmjerna, neponovljiva i samoobnavljajuća i nalazi svoje korijene u stvaralačkoj snazi velike koncentracije svjetlosti iz koje je nastao veliki prasak, koji je izjednačio strukturu svemira sa strukturom ljudskog gena, mozga i u prirodi svega postojećeg.
Kad se u jednoj kulturi i u njezinom teatru zaboravi na ove postulate i kad se ideje svedu na trošenje energije u trenju s vremenom, koje je i sadašnjost i prošlost i budućnost protegnuta do beskonačnosti, onda nastaje pojava koja je neprirodna i nepostojeća, naime, entropija -- prestanak energetskih učinaka energije.
Vodim sam sa sobom svoje šuplje rasprave u besanim noćima i nisu to monolozi nego kao da preko puta mene sjedi neki drugi» ja» potpuno opušten i pomiren sa svime što ga okružuje, neki drugi» ja» koji provocira i postavlja bespotrebna pitanja. U početku mu ne odgovaram jer ga prezirem zbog njegove neodgovornosti prema uzvišenom, prema posvećenom, prema umjetnosti.
A to drugo ja, pijucka savršeno Vino nobile di Montepulciano, štrpka Capreze - kozji sir sa Sicilije, i kurvanjski se smijuljeći zajebava:
«Gazda, što ti to treba»?
Prvo se uvrijedim, jer me lakomislenost moje budalaste duše zbog koje sam profućkao pola svog života tjera u očaj, a onda se smirim i kažem:
«Hoću objasniti sebi, budalo».
«Sam si budala. Samo ti zamezi, i vino je dobro, a objasniće pametniji i bez tebe».
«E, baš to neću, hoću sam sebi objasniti».
On se dohvati carpaccia od grdobine, iskapi čašu i odmah je doli, uzdahnu i puckajući jezikom od zadovoljstva, pomilova već podobro krenuli trbuščić:
»Tvrdoglavost nije dokaz čvrstog karaktera nego nedostatka razuma». Pogledam to, meni već šazdeset godina poznato, lice, i izgovorim najintelektualniju uvredu koje sam se mogao sjetiti:
»Gospodine» započeh pa se sjetih kud ću sebe zvati Gospodinom, i nastavih:
«Drugar, ti si strukturalno nepismen».
Strukturalnu nepismenost objašnjavam uvijek na isti način. Svaki normalni Hrvat shvati novinsku vijest koja ide ovako:
»Pero.T. (48), prikla Maru. T. (46), jer mu nije na vrime servirala ručak».
Tu se nitko ne zbuni i svi razumiju...Nije uradila što je trebala i dobila je što je trebala. No čim se u novinskom članku pojavi malo ironije, nedaj bože sarkazma ili štogod pametno, devedeset posto ljudi ne shvata što u članku piše. Provedi anketu i dobiti ćeš o istom članku u devedest posto slučajeva drukčiji odgovor. U mojoj domovini se nije šalit.
Veselo! Veselo!
Sad se vjerojatno čudite, ako se još više ičemu možete ili hoćete čudit', zašto stalno upotrebljavam ovaj povik:
»Veselo! Veselo»!?
Kad u Dubrovniku na Boninovo, najljepše groblje na svijetu, nose umrloga onda na koncu kolone obično zaostaju penzioneri, kolege pokojnika, starije strukture sudionika sprovoda, pa ih onda vođa ceremonije sokoli:
«Veselo!Veselo»!
što bi u prevodu značilo:
«Brže! Brže»!
Post je objavljen 27.04.2009. u 18:51 sati.