Malo predivnog bluesa u proljetnu večer.
Ovo sam jako voljela slušati kada sam imala 14-
davno, davno je to bilo...
I tek nedavno sam je ponovno pronašla.
Volim lijepu glazbu,
sigurnost,
ali i lutanja,
volim svoj dom,
ali i daljine,
volim ljepotu prirode,
dobrotu dragih duša,
smješak na licu djeteta,
sjaj u oku dragih ljudi,
ostvarivati snove,
zacrtane ciljeve...
Ne mogu se svi snovi ostvariti.
Za mnoge je i bolje
da ostanu samo snovi,
samo sjećanja.
Postoji jedna stara izreka:
nije nesretan onaj
kome se snovi nisu ostvarili,
već onaj koji nikada nije ni sanjao.
Jednom ću otići u Paris.
I to je jedan od mojih snova...
Ostvarivih ili ne...
Večeras mi to nije ni važno...
Za sreću je nekada dovoljno vrlo malo.
Večeras je to moja zlatokosa kći
sa svojim smješkom uza me,
ova glazba i sjećanja...
Are we only a dust in the wind?
Or we can be much more than that?
Post je objavljen 26.04.2009. u 21:53 sati.