OSNOVNE POSTAVKE
Sposobnost samostvaranja i sposobnost samoorganizacije posjeduju svi živući sustavi počevši od jednostaničnih.
« Poš'o ja slavni sude u petak». Tom se uzrečicom prekidaju dosadni govornici kad počnu
od amebe i bičara okatog da bi došli do estetike. Slična je u narodu i izreka ići od Poncija
do Pilata to jest tražiti, lutati za nekim ciljem, obijati pragove; ići od nemila do nedraga.
Na tom sam putu.
Živ teatar je onaj u kojem se svaka jedinka samoorganizira i po načelu solidarnosti s drugim samoorganiziranim jedinkama stvara jedinstven organizam, koji djeluje u pojedinačnom i kao cjelina, koji, sam od sebe stvaran, diše, raste i nanovo se samoorganizira u uvijek novu cjelinu.
Svjestan sebe i svoga tijela, svjestan svojih osjećaja i svoje emocionalnosti, integrirajući emocionalni i spoznajni um, čovjek se upušta u avanturu svakodnevnog stvaralaštva.
Ako radeći na lošoj, naučenoj teatrologiji stvaramo uvijek, iznova, stari teatar, dobar ili loš svejedno, pri tome zaboravljajući svoju misaonu, tjelesnu i emotivnu inteligenciju, može nam se jednog dana dogoditi da roboti uspješno glume u teatru i da to stvarno bude «in», čime bi umjetnost postala pseudo i «in», a život autentično i «out».
Bioenergija je čovjekova osnovna energija, koju upotrebljava da bi stvarao proizvode za sebe i za svijet oko sebe. Bioenergija stvara pokret, pokret prelazi u osjećaj koji stvara misao. Ovaj lanac međusobnih odnosa nam jasno govori da je čovjek u stanju, usmjeravanjem energetskih procesa u tijelu, utjecati na svoju djelotvornost. Jedan od osnovnih izvora bioenergije je u ljudskoj slobodi, u uživanju u slobodi disanja, koju bi trebalo osvijestiti, a ne je potiskivati u nesvjesno pamćenje.
Teatar koji ne prati svoje vrijeme je mrtav teatar, a čak i ako se podudara s vremenom, kasni.
Da bi teatar bio ono što od njega zahtijeva njegova struktura, mora biti u vremenu i ujedno i ispred vremena to jest mora proizvoditi vrijeme. Živi teatar treba disati sa svojim vremenom, osvješćivati ga i davati mu šansu da se pokaže boljim nego što mi o njemu mislimo ili nego što, uistinu, jest. Teatar koji dišući stvara bioenergiju pomaže vremenu i ljudima u njemu da ostvare istine o sebi i o svijetu i da probudi mogućnosti duboko zapretene u njihovim iskonskim strukturama. Kako pokret koji prelazi u osjećaj stvara misao i poboljšava ljudsku djelotvornost tako, ove sastavnice mogu poboljšati i djelotvornost teatra. Bioenergija teatra je bioenergija slobode disanja njegovih pripadnika i slobode disanja onih kojima se ukazuje kao živ i oslobođen. Ako takav teatar stalno odgađamo, prilagođavajući se vremenu ili kaskajući za njim, potiskujući stalno njegov napredak u nadi da će se on sam od sebe razviti, siječemo granu na kojoj već jesmo i nikakvo sjeme novoga nećemo ostaviti za one koji dolaze.
Evo, vidite zamčice u koju se upada kad se teatar shvati ozbiljno. Čovjek se počne zezati sa svojom mukom i taman kad pomisli da je na pravom putu i da je izmamio osmješčić na licima čitatelja, stigne ga ta ista muka, smrtno ozbiljna, priprijeti nesagledivim posljedicama po njegov moralni i intelektualni lik i gurne mu pod nos Stanislavskog, Brechta, Strasberga ili još bolje Petera Brooka i Georgija Para i onda ti piši dalje. Opća savjest profesije te vuče za uši i udara nogom u stražnjicu, a tvoja ti ne da mira dok ne istjeraš stvari na čistac. Goethe se vrti u grobu i njurga: »Du bist ein Nestbeschmutzer», a Krleža se isto tako vrti prevodeć' usput: « Pljuješ u tanjir iz kojeg jedeš». I uzalud ti se braniti da je tanjir već odavno zaprljan i da ti se čak ni ne jede iz takvog tanjira, ništa ne pomaže, ni boginja Talija koja ti na tvoje pokajničke riječi:» Neću više nikada», okreće leđa i odvrcka na Parnas. Sreća što je muza, božanska kćer, pa ima božansku pozadinu koja ostaje u seksualnim snovima još dugo nakon trena
kad te je napustila. Talijino prkno je veličanstvenije od Talije same.
Post je objavljen 22.04.2009. u 16:17 sati.