Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ribarnica

Marketing

Neke stvari se ne mogu kupiti...

Image Hosted by ImageShack.us

Sat me probudio u pet. Vani je još carovala tmina.
Šnajderičin glas,kojim me poziva u kuhinju,i obavještava me
da je kava kuhana,izbaci iz mojih misli i zadnju sumnju o tome
hoću li ustati ili ću nastaviti spavanje.
Danas ne radim pa idem na pecanje. Srknem na brzinu kavu,
Iz hodnika iznosim unaprijed pripremljen pribor i sve stvari
koje inaće trebam dok pecam,i odnosim sve u auto.
Šnajderica zna, da osim pozdrava ne smije ništa drugo reći.
Nikakve želje, niti aluzije o olovu.Zato mi samo kratko kaže..
Ajd'Bok stari...ja joj kažem Bok,i sjedam u auto.
Vožnja je trajala kratko.Nešto malo više od pola sata.
Na vodu stižem u samo svitanje.Površina nalikuje na ulje.
Glatka je i ravna...na brzinu vadim pribor, namještam mamce i
zabacujem na mjesta koja sam zacrtao u mislima, i gdje mislim
da ima dobre ribe. Čekam.Pomalo već i sumnjam u odabir mjesta.
Ipak,isprva stidljivo, a potom sve energičnije plovak započne ples
na vodi,a onda odjednom naglo nestaje ispod površine.
Odlučno zatežem štapom,i osjećam na njegovom kraju,da nije bilo u prazno...
Ulovio sam babušku.Ubrzo još jednu, pa zatim cvergla.
Ubrzano mijenjam mamce i stavljam svježe,zabacujem, žurim se,
jer kada krene ne valja stajati, znam da će uskoro prestati i da ću opet
morati čekati novi griz...Tako je to u ribolovu. Riba obično pliva u jatu,
pa kad naiđe treba se iskoristiti svaki trenutak.Do devet sati se nakupilo
oko pola Jupolove kante babuški i cvergla,pa sam odlučio malo odmoriti.
Zato sam na udice stavio kukuruz, zabacio i čekao šarana.
Zavalio sam se u stolac,izvadio slaninu,i kruh,i počeo rezuckati na tanke ploškice.
Razmišljam kome ću pokloniti ribu kad se vratim.Kome sam dao prošli put,
tko je sad na redu...zvoni mobitel...Brat pita kako ide, ima li sreće..?
Lijepo mi je odgovaram.Jesam nešto i ulovio, ali nije bitna riba.Bitan je moj mir.
Ja sam sebi bitan.Bitno mi je da sam tu,na vodi.Daleko od civilizacije,daleko od
problema,računa,trčanja,skakanja... stresova...i taj mobitel mi je nepotreban, ali je i nužno zlo...
Ostatke hrane spremam u torbu,vadim bočicu s čajem.Navikao sam si skuhati čaj,
i hladnoga ga piti na pecanju.Razmišljam kako sam nekada volio pušiti.
Zavalio bih se u stolac,povukao nekoliko dimova,zaklopio oći, i prepustio se
Suncu i zvukovima. Iz letargije me trgne jedan mali pokret pera.
Lagano se nakosilo i krenulo ukoso pod vodu. Zatežem,i osjetim težinu.
Aha, došla si ti stričeku Francu.Otimaj se samo, otimaj, ja sam spreman.
Umaram ribu i držim je napeto na struni.Drugom rukom uzimam podmetač.
Navodim ribu u njega. Nije jednostavno jednom rukom držati štap s velikom ribom,
a drugom pravilno zaći podmetačom ispod nje.U tim trenucima mnogi ribići
ostaju bez plijena. Riba kad vidi i kad osjeti mrežu,dobije odjednom neku snagu,
kao kod ljudi adrenalin,i tada ili iskoći iz vode u zrak, ili lupi kontru,pa se zna
dogoditi da struna pukne,ili da se riba otkaći.Meni se to nije dogodilo,i lijepi
primjerak ljuskavog šarana se zakoprcao u mom podmetaču.
Poslije se naoblačilo i prve kapi kiše su pale na mirnu površinu jezera.
Od Sljemena su se nadvili crno-sivi oblaci, i znao sam da je za danas ribolov gotov.
Spremam stvari,očistim za sobom mjesto,i zadovoljan odlazim kući.
Prije čišćenja ribe,izvagao sam šarana.Imao je 4 kg. Točno.
Ova priča ne spada u lovačke, istinita je i datumirat ću je s današnjim danom.
Ponedjeljak 20.04.2009....bistro vam bilo...vaš Franc...


Post je objavljen 20.04.2009. u 16:59 sati.