Ponekad se pitam postajem li zbilja mizantrop. Ljudi mi se totalno gade. Zapravo mislim da mi se ne gade ljudi, već samo oni koji me okružuju. A možda sam sama kriva, totalno neprilagođena.
Mislim da me najviše živcira kada pokušavaju pretpostaviti moje razmišljanje, mišljenje, očekivanje, ili bilo što drugo.
"Mislio sam da.." Nemaš ti što misliti! Ja ću sama misliti za sebe, hvala. I tako se oni bave više mojim stvarima nego svojima, isprazno žive u gomilama, nesvjesni da jedino samoća donosi blagoslov.
I kad padne noć, samo su najhrabriji spremni nastaviti živjeti. Lako je živjeti danju kada sve vidiš, ali noću postoji samo mjesec.. Vukovi, zabludno, ne žive u skupinama, oni su se sposobni brinuti sami za sebe.
Vučica.. Vučica modernog vremena nije prilagođena.
I tako hodam, svojim putem, onim kojim me vodi logika i srce.
Svi imaju neka svoja bijesna očekivanja koja bi drugi ljudi trebali ispuniti, ali to nikako ne vodi miru. Znaš, ja ne želim živjeti u skupini ni imati obitelj. Moja su očekivanja usmjerena jedino na mene samu. Želim biti sama. Bez ikakvih smetala oko mene. Samoća je blagoslov namijenjen rijetkim pojedincima, a od tih pojedinaca, još ga manje nas shvati.
I tako hodate u skupinama. Podržavate svoje najslabije karike. A trebali biste ih pustit da izumru. I mene su pustili, pa sam preživjela.
Postoje stotine puteva kojima možeš ići, ali samo jedan kojim ćeš ići.
Post je objavljen 20.04.2009. u 12:03 sati.