Mogu li zamisliti kako vječnost izgleda, mogu li uopće zamisliti dubinu njenog značenja? Mogu li zamisliti dan bez jutra i bez večeri, koji se ne rađa niti ne umire, rijeku koja ne izvire, niti se nikuda ne ulijeva, samo plovi, plovi bez prekida, mogu li zamisliti veliku zelenu livadu bez granica, mogu li zamisliti more bez obala, zvijezde bez sunca i bez mjeseca.......?
Jedino nebo niti počinje niti završava, kada ga gledam ne vidim mu granica, samo plavu boju prošranu bjelim oblacima, tamo je naša domovina, od tamo je dah koji počiva u našim grudima i koji nam neprimjetno prema gore pogled usmjerava dok prolazimo hladnim pustim ulicama....
Vječnost u meni budi želju i nadu i strah i mir, napokon mir.....Kao jeka sa vrhova planina, kao jeka iz dubina provalija, želja za nebeskim prostranstvima i strah od ponora.
Vrata vječnosti su nam Uskrsnućem otvorena, vrata nebeska su nam otvorena!!! Ne mogu svojim mislima obuhvatiti niti samu tu riječ, a kamoli veličinu, dubinu i širinu njenog značenja.
Ovo je samo jedna stepenica, samo jedna stepenica , ono što mi dok preko nje koračam treba biti pred očima, je da je to samo jedna stepenica, samo jedna stepenica na putu do nebeskih vrata koja su mi otvorena i šta god da se na tom putu događa, tamo negdje među oblacima, čeka me moja domovina na nebesima!
Post je objavljen 14.04.2009. u 20:08 sati.