Bože,, jesi li tu?? Znam da jesi,, al molim te pokaži to malo i meni na neki lijepi način koji mi toliko nedostaje…
I pročitala sam jednu rečenicu …. Srce samo jednim smijehom obnovljeno je…
…I mislim si ja, jel to stvarno tak… a može biti,, al čini mi se da to uspijeva samo nekad, ili ipak uvijek uz prave osobe…. Ali trenutno ta nije ovdje kraj mene… nažalost..
Previše je toga što mi nedostaje u životu,, pod tim ne mislim na nešto materijalno nego na ono sve drugo… čak mi i ponekad nedostaje to što ne mogu uvijek biti luda,, jer bih trebala biti, i htjela bih, osoba koju nije briga za ono što ostali misle i prosuđuju o mom stavu i ponašanju…
Čudna sam ja osoba, da,da,da, jesam… to znam… htjela bih da mi nije toliko stalo do ljudi koji me okružju, ali ja sam jednostavno takva,, čini mi se da se to nikada neće promijeniti… hmm,, ne znam da li je to nažalost, al tak mi se čini..
Baš bi htjela da nekada mogu biti ravnodušna kad me netko pokuša uvrijediti ili mi netko nešto napravi, namjerno ili slučajno,, ali ne mogu,, jako me povrijede neke stvari koje mi se događaju,, najradije bih zaplakala u tim trenucima kada se događaju, ali bojim se.. bojim se.. jer imam osjećaj da će ostali misliti, gle još jedna glupača,, samo cmizdri, ali ja sam takva,, ponekad zbog toga ne želim plakati ni pred najbližim osobama, ali nekad i moram i tad mi opet bude drago jer sam to ipak napravila…
I drago mi je što sam plakala na 1. april… hmm,, bilo je to čudno, al i ja sam takva,, nije mi bilo svejedno i znam to… ipak sam se morala odreći, ali sad sam definitivno sretna zbog toga,, iako normalno žalim za tim,,, ali ono što sam izabrala dobro je i bolje za sve, a ne samo dobro za mene,, jer ja ne mislim samo na sebe,, čak mi se čini da više mislim da sve ukupno, na grupu, bila to obitelj ili nešto drugo, u kojoj se nalazim nego na samo sebe posebno,, hmmm, sad mi se ova zadnja izjava čini i sebična ili kao da ju je izrekla neka umišljena osoba, ali svejedno mi je… volim to što sam plakala pred njima, prvi put baš plakala u školi, bilo mi je teško, al čini se da je to bila sitnica jer nisam jedina, al puno mi je značilo.. iako se samo 10% ljudi osvrnulo na to što sam plakala to mi puno znači,, a oni ostali,, nisu vrijedni toga da se zamaram time što se nisu osvrnuli a htjela bih da jesu,,, ali tako bar znam na čemu sam… ali ne mogu razabrati da li se ipak zamaram time što ima nekih za koje sam se htjela zamarati, (btw ja znam što sam tu htjela reći,, hehhe,, dd,, xd),, i sad bojim se da je premalo ljudi kojima je stalo do mene, ,a meni je stalo do svih, gotovo svih,, i zato me povrijede sitnice,, al najviše boli kad te povrijedi netko do koga ti je stalo pa makar bilo gotovo beznačajno…
Bojim se da zato neću uspjeti dospjeti daleko u životu,, jer, žao mi je moje mame, jer je predobra i zato joj svi mogu zabijati nož… o Bože, pa ja mislim da sam i ja jako slična njoj (ovo ne mislim na neki sebični i umišljeni način, zapravo ja znam kak mislim a za vas,, hmmm,, nije važno),, uvijek bih sve dala za prijatelje i one koje volim, čak i previše,,, previše se trudim,, uvijek nešto ja moram započinjati a oni ne znaju vratiti to na onaj način koji je meni dovoljan, a taj način je stvarno minimalan, jer mene usrećuju male stvari… mali trenuci,,, male sekunde pažnje… mali razgovori, ali iskreni,… male radosti… ali i ljubav…
Što ako se ja ne budem znala izboriti za sebe, što ako me bude strah,, ne želim da me bude strah,, želim biti jaka,, žalim biti,, ŽELIM BITI JAKA, želim, ,najviše na svijetu,, žalim se znati oduprijeti svemu što me snađe,, uz pomoć osoba koje trebam pokraj sebe, uz pomoć onih bez kojih ne mogu živjeti,, jer ne želim se tome odupirati sama,, želim da je netko pored mene, da bar u mislima osjećam da postoji netko ko je sa mnom iako je fizički neprisutan,, da znam da je tu kad god zatrebam,, da se mogu osloniti… jer ma koliko vjerovala u Boga, ne mogu uvijek pronaći utjehu u toj mirnoći i molitvi, u tim duhovnim stvarima,, jer treba mi i ono vremensko i realno, vidljivo svim ljudima,, može mi to biti utjeha jer znam to,, ali trebaju mi i neke osobe preko kojih to djeluje, ne mogu uvijek pronaći utjehu u molitvi ili nečemu takvom jer bojim se biti sama,, prepuštena sama sebi, biti sama na svijetu bi bilo nepodnošljivo… ne mogu pronaći sve u tome, nažalost, bitne su mi i te stvari, ali da On djeluje preko njih… želim biti jaka,, da mogu pronaći tu utjehu i nadu u svom miru, želim da se mogu osloniti samo na Njega i na Njegovu prisutnost,, ali potrebna mi je ova normalna i uobičajena,, ne želim biti previše u tome… ali želim da mi to sve nešto znači… htjela bih da se to promijeni od sutra,, možda sutra bude taj dan koji će mi toliko značiti.. žalim biti sretna.. da to želim,, to je ono najvažnije od svega,, i želim ljubav,, to je to… stvarno to želim,.. želim, želim,, želim.,,., želim,, želim…
Možda će sutra promijeniti sve…
O hvala Ti na Prijateljima, onim istinskim… hvala ti,, ,jer ne bih mogla… hvala…
I da,, ako vam nikad nisam rekla hvala Vam što ste mi prijatelji to sad želim, jer stvarno to mislim,, znam da bez vas ne bih mogla,, ne bih bila ovo što sad jesam pa makar bila i dobra ili loša osoba,, ali vaš utjecaj je prisutan,,, volim vas sve,, jako,, ko zna kakva bih osoba bila…
Valjda će se neki prepoznati u svemu ovome,, jer to sam htjela… volim vasssssssssssssssss…
Post je objavljen 13.04.2009. u 23:59 sati.