Pregled posta

Isusovo uskrsnuće

Dok čitamo u Novom zavjetu odlomke o Isusovu i našem uskrsnuću, ostajemo zadivljeni bogatstvom i načinom izlaganja. Tolika raznolikost pokazuje da je uskrsnuće prožimalo i oblikovalo sve manifestacije života prvih kršćana: propovijedanje, obrede, život zajednice, moralne stavove. Kršćanske zajednice prvih vremena shvaćale su Isusa i same sebe polazeći od događaja uskrsnuća te, vjerujući u njega, pronašli su kriterij po kojemu su tumačili događaje u svom životu i stvarali odluke.

U SREDIŠTU VJERE

Na dan Uskrsa, vrlo rano, neke su žene pošle na grob (Mk 16,1-8). Tu su doživjele tri iznenađenja, jedno važnije od drugog.Putem su se pitale kako će odmaknuti kamen s groba koji je bio vrlo velik. Čim su stigle, opazile su da je kamen već odmaknut.

Kad su zatim ušle u grob, nisu vidjele Isusovo tijelo. Jedan mladić je sjedio s desne strane, obučen u bijelu haljinu. To viđenje ih je uplašilo. Najviše su se začudile kad im se ta tajanstvena osoba obratila riječima: "Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: 'Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!'" "Idite, recite", to je zapovijed poslanja. Pred činjenicom Isusova uskrsnuća, prva je reakcija, nakon što se prvi čas zanijemi od čuđenja te ne može povjerovati, da se pođe i ispriča svima što se dogodilo. Prevažna je vijest da je Raspeti uskrsnuo, a da bi se o tome šutjelo. I stotniku Korneliju, predstavniku cijelog poganskog svijeta, misionar Petar je rekao: "I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan" (Dj 10,39-41). Nijedna vijest nije važnija nego vijest o Isusovu uskrsnuću, jer nijedna činjenica u povijesti čovječanstva nije od toga važnija. Jednoj skupini kršćana u Korintu, koji nisu smatrali uskrsnuće bitnim za kršćansku vjeru, Pavao polemički govori: "Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzaludno je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša" (1 Kor 15,14). Ali Isus je doista uskrsnuo, zato propovijedanje nije besmisleno, vjera nije bez temelja, a čovjekov život više ne završava smrću. Trebamo se zapitati ima li Isusovo uskrsnuće i danas središnje mjesto u našoj vjeri. Kršćani iz Korinta bili su pod utjecajem kulture koja je podupirala njihovu vjeru u besmrtnost čovječjeg duha, ali ta ista kultura spiritualistički usmjerena i sklona podcjenjivanju svega što je povezano s materijom, bila im je velika zapreka da povjeruju u uskrsnuće tijela. Razlozi za negiranje uskrsnuća mogu biti i neki drugi, na primjer precjenjivanje povijesnog zalaganja za humaniji svijet, kao da je to sve što je čovjeku važno. A ima dosta i onih koji lako prihvaćaju poruke onih vjerskih skupina, koje govore o reinkarnaciji, svodeći viziju budućnosti na obnavljanje sadašnjosti. Vjeru u uskrsnuće nečim nevažnim, pa i beskorisnim, smatraju većinom oni koji žive rastreseno te se uznemiruju za stotine stvari, pa nemaju vremena za ono što je najvažnije. Ali pomisao na smrt se ne može izbjeći, i ne postoji takav način života, koliko god bio površan i rastresen, koji bi je mogao sasvim mimoići. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, kršćanski život bez vjere i nade u uskrsnuće nije u skladu s vjerom, to jest vjerom Pavlovom, vjerom dvanaestorice i prvih kršćana. I to nije više ona vjera koju je Isus za sebe tražio. Većinom je to idealizacija Isusa čovjeka, kao heroja ili mudraca, a ne kao našeg spasitelja i Gospodina. Onaj koji zamišlja da može i bez Isusova uskrsnuća, taj ne ostaje vjeran njegovoj poruci jer ne želi ozbiljno prihvatiti najveću nadu koju uskrsnuće pruža čovjekovu životu.

USKRSNUĆE: POBJEDA KRIŽA

Anđeo uskrsnuća ne javlja ženama samo da je Isus uskrsnuo, nego namjerno obraća pozornost na Raspetoga: "Isusa tražite... Raspetoga? Uskrsnu!" Bitno je potvrditi da je Raspeti i Uskrsli ista osoba.

Križ nije samo sveta slika nekog bilo kojeg mučenika, koji je ostao Bogu vjeran darujući život za njega, nego je on slika mučenika koji je dobro poznat: to je Isus iz Nazareta. On je propovijedao o drugačijem Bogu i na drugačiji ga je način častio u svom životu, koji je mnoge sablažnjavao. Zbog tog drugačijeg stava bio je osuđen na smrt; ali on je, naprotiv, smatrao da samo tako ostaje vjeran Bogu i njegovoj volji. Uskrsnuće je dokaz da se Bog u tom kontrastu prepoznao. Raspeti je govorio da je u sinovskom odnosu s Ocem, u odnosu koji je drugačiji nego kod svakoga drugog čovjeka. Isusovo uskrsnuće je dokaz da je Bog s njim. S koje god strane pogledamo, križ i uskrsnuće su povezani, jedno drugo objašnjava. Križ pokazuje novo lice ljubavi i života Boga Isusova, a uskrsnuće da se Bog s tim licem sasvim poistovjetio.

LJUDSKI SUD I BOŽJI SUD

Istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga je također manifestacija suprotnosti između ljudskog i Božjeg suda. Ljudi su osudili Isusa i raspeli ga na križ, smatrajući ga lažnim Mesijom, koji ne može donijeti spasenje. Međutim, Bog ga je uskrisio i postavio ga Gospodarem i Kristom za sve. Doista su ljudske prosudbe često sasvim suprotne Božjim! Kamen koji smo odbacili Bog je izabrao kao "kamen zaglavni" (Ps 118,22), na kojemu počiva čitava zgrada povijesti. Suprotno našem običnom sudu, put poslušnosti i ljubavi prema Ocu kojim je Isus prošao, nije uzaludan. To znači da možemo na više načina tumačiti događaje iz povijesti i vrednovati ih, možemo to na Božji način, a i na ljudski način. Ako hoćemo tumačiti događaje u kršćanskoj dimenziji, u svjetlu Uskrsa, onda moramo kao ključnu stvar prihvatiti Isusovu smrt i uskrsnuće. Božji kriterij moramo prihvatiti kao svoj. Na to nas upućuje, na primjer, knjiga Otkrivenja, u velikoj viziji o zapečaćenoj knjizi i Janjetu: "I vidjeh na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju _ knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: 'Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?' I nitko - ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom - nije mogao otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče: 'Ne plači! Evo pobijedi Lav iz plemena Judina. Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih'" (Otk 5,1-5). Nitko ne može otvoriti zapečaćenu knjigu, to jest shvatiti pravi smisao stvari u zbrci ljudskih doživljaja. Zbog toga je čovjek bio tjeskoban i smeten. Ali sada nije više tako jer je Isus, svojom smrću i uskrsnućem razbio pečate i knjiga je otvorena. Isus je središte povijesti i po njemu je treba tumačiti. Ako shvatiš događaj križa i uskrsnuće, onda možeš razumjeti stvari u dubini. Za Božji plan u nama i oko nas uvijek se treba boriti; nekad se čini da prevladavaju snage zla, ali posljednja je riječ uvijek uskrsnuće.

STVARNOST, KONKRETNOST I NOVOST USKRSNUĆA

Anđeo uskrsnuća poziva žene da uđu u grob i da se uvjere kako je prazan: "Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše" (Mk 16,6). Ova napomena, naizgled nevažna, govori da je Isus doista uskrsnuo, i svojim tijelom. Uskrsnuće je mnogo više nego jednostavna besmrtnost duha. Isus daje znak ove stvarnosti i novosti života ukazavši se svojim učenicima. Isus se javlja najprije ženama, a onda Petru i drugim učenicima, pruža znakove stvarnosti i novosti svoga novog života kao uskrsloga. Učenici ga nisu odmah prepoznali što pokazuje da im je bilo teško shvatiti ovaj sasvim novi događaj; a Isusova djela, sa svoje strane, potvrđuje stvarnost, konkretnost njegova proslavljena čovještva. Na svjedočanstvu ovih ukazanja temelji se vjera Crkve. Događaj uskrsnuća stvaran je događaj, objektivan, koji se dogodio i koji je posvjedočen u povijesti. Nije to neki simbol ili obična nada. Isus nije živ kao što je živa neka poruka, ili kao što živi neki učitelj u srcu svojih učenika. Isus je stvarno ušao u uskrsli život s čitavom svojom ljudskom stvarnošću, duhom i tijelom. Iako je Isusovo uskrsnuće stvaran, konkretan događaj, ono je ipak drugačije od čudesnih uskrsnuća o kojima govore evanđelja. Toliko je drugačije da ga riječ čudo ne može baš dobro izraziti; ne samo zato i utoliko što je ovdje Božji zahvat daleko veličanstveniji ili čudnovatiji, nego zato jer je nov i konačan. Lazarovo uskrsnuće je bilo povratak u prijašnji život, kao neki korak natrag. Isusovo uskrsnuće je, međutim, korak naprijed, prema punini života. Isus ulazi u puninu Božjeg života, u jednu sasvim novu dimenziju, u slavu Očevu. "Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt više njime ne gospoduje" (Rim 6,9). Isus je otišao svega onog što mi možemo vidjeti i dodirnuti. Točno kaže Pavao da se ni naše uskrsnuće ne može svesti na ponovno oživljavanje nakon smrti. Čitav čovjek će ući preobražen u Božji život: "... sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi, sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno" (1 Kor 15,42-44). To isto je već bio kazao Isus odgovarajući na zlobno pitanje saduceja: čija će o uskrsnuću biti žena koja je imala sedam muževa? Isus im je odgovorio: "Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu kako Mojsiju reče Bog: 'Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev?' Nije on Bog mrtvih, nego živih" (Mk 12, 25-27).

TEMELJ NADE

Stvarnost i konkretnost Isusova uskrsnuća pruža potpunu nadu koja obuhvaća čitava čovjeka, duh i tijelo, i njegov svijet. I svijet je, kako možemo nazrijeti iz jednog vrlo sadržajnog i tajnovitog Pavlovog odlomka, usmjeren prema punini života: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti _ ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu _ ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8,19-21). Snagom svoje apsolutne novosti Isusovo uskrsnuće nadilazi svaku maštu koja bi željela izjednačiti budući svijet sa sadašnjim. Ne može se dati definicija novog svijeta u koji je Isus ušao i u koji smo i mi pozvani. Naš je jezik tu sasvim nemoćan; možemo se poslužiti aluzijama i poticajnim riječima kao evanđelisti u Novom zavjetu. Upravo zbog veličine ove tajne, nada koju pruža Isusovo uskrsnuće je ponizna, ali djelotvorna. Ona jamči da će čitava ljudska stvarnost biti spašena, ne govoreći kako. Vjernik neka se ne dade rastresti beskorisnim pitanjima. Nada koju Isusovo uskrsnuće pruža čovjeku sasvim je vjerska. Bog je vjeran i Živi: sve je stvorio za život, ne za smrt. Bog je vjeran i nezamislivo je da bi stvorio čovjeka da ga onda napusti; nemoguće je zamisliti da bi stvorio čovjeka koji žeđa za životom, a onda ga iznevjerio. Isusovo uskrsnuće je siguran znak ove Božje vjernosti.

UČENICI NA PUTU U EMAUS

Da nam pokaže što znači vjera u Uskrsloga za život vjernika, Luka nam donosi jedan vrlo lijep izvještaj, kroz sliku putovanja (Lk 24-35). U početku put odvodi od Jeruzalema, od događaja muke i sjećanja na Isusa. Mogli bismo kazati da je to put od nade prema razočaranju ("mi se nadasmo..."), put praćen žalošću, kao što se događa uvijek kad izgubimo smisao života: "Oni se snuždeni zaustave". Ali kasnije - kad su sreli nepoznatog suputnika koji im je u svjetlu Božje riječi protumačio smisao križa - njihov put postaje put povratka, od razočaranja k nadi: "U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem." Krenuli su natrag zato jer su na nov način shvatili događaje, na što ih je potaknuo nepoznati hodočasnik. Događaji su ostali isti, ali sada oni na njih gledaju drugačije. Sada mogu vidjeti novu konačnu istinu, da ono što je za ljude glupost i slabost, to jest da je Isus umro iz ljubavi, da je to Božja mudrost i sila. On oslobađa svoju djecu od straha da bi smrt i žalost, koje su uvijek tajnovito povezane s grijehom, mogle imati posljednju riječ o životu i povijesti. Zbog različitih razloga možemo izgubiti smisao života ili nadu jer život često obeća, a ne održi, razočarava, i u svakom slučaju označen je smrću, ili pak uviđamo da se grijeh neprestano suprotstavlja našem nastojanju da budemo slobodni. Rekli bismo kao da zlo uspijeva uništiti sam Božji plan i sprečava svaki čovjekov napor da se oslobodi. Osim toga, vidimo kako u naše vrijeme uzimaju maha lažne vrijednosti i idolopoklonstvo. Razumjeti uskrsno značenje križa znači novim pogledom, ispunjenim nadom gledati sva iskustva u našem životu, od kojih se, htjeli mi to ili ne, sastoji naš život. Uskrsli Isus daje čitavom čovječanstvu novi život, a to je pobjeda nad zlom i sudioništvo u njegovu životu, životu jedinorođenog Sina. Uskrsli Krist je početak i izvor našeg budućeg uskrsnuća. Kao i svi ljudi, vjernici žive unutar složenosti i bijede života, ali oni sasvim drugačije gledaju na život i žive ga. Ako te snađe bol, sjetiš se Isusovih riječi: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod (Iv 12,24). Ako si progonjen, znaš da s učenikom ne mogu postupati drugačije nego s Učiteljem, i znaš da se po križu dolazi do uskrsnuća. Ako tvoji napori propadaju i čine se beskorisnim, sjetiš se prispodobe o sijaču: sjeme, kad ga se mnogo posije, izgleda uludo potrošeno, ali nije tako, jer sigurno, na neki način i negdje, već sada, a ne samo u dalekoj budućnosti, obilato donosi plod (Mk 4,3-9). Kad nam se učini da zlo, nasilje i glupost guše istinu, ljubav i pravednost, sjetimo se da se nešto slično i s Isusom dogodilo. Ljudska zloća ga je pribila na križ, misleći da će ga se tako riješiti; ali Bog ga je uskrisio te Isusov život i dalje čovjeku donosi spasenje.

JE LI USKRSNUĆE ČINJENICA KOJA SE MOŽE HISTORIJSKI UTVRDITI?

Izvještaj dvanaestorice o Isusovu uskrsnuću pokreće jedno važno pitanje: jesu li to izvještaji objektivnih događaja, koji su na neki način dostupni i našem današnjem historijskom istraživanju? Ili je to bilo samo neko subjektivno vjersko iskustvo, neko "mistično" iskustvo? Ili čak obična iluzija učenika koji nisu mogli prihvatiti poraz svog Učitelja? I danas se ponekad kaže, kod pobožne meditacije ili u propovijedanju: "Isus treba da uskrsne u našim srcima"; a želimo jednostavno reći da uspomena na njega mora oživjeti u našem sjećanju, da njegove riječi moraju ponovno biti putokaz našem životu, a njegov primjer postati zvijezdom vodiljom na našem putu. Da jedino u ovom smislu trebamo shvatiti Petrovu vijest, i ostalih, da ga je "Bog uskrisio i učinio Gospodinom i Kristom" (Dj 2,32.36). Ova sumnja se odmah čini doista prirodnom, kao i apostolu Tomi, kad su mu ostala desetorica javila : "Vidjeli smo Gospodina!". Toma je odgovorio: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala... neću vjerovati" (Iv 20,25). Tražio je stvarni dokaz i sumnjao nije li ono što mu ostali javljaju neka iluzija (Iv 20,24-25). Ovo pitanje kao da se i dalje postavlja, kad opazimo da se evanđeoski izvještaji o uskrsnuću ne slažu međusobno u mnogim pojedinostima, tako da ih nije lako uskladiti. Da odgovorimo na ovo pitanje treba se prije svega sjetiti onoga što je već rečeno: Isusovo uskrsnuće nije neki događaj poput ostalih događaja i, prema tome, ne može se zahtijevati da ga je moguće historijski utvrditi na isti način kao ostale. Ali to ne znači da je on manje stvaran od ostalih; naprotiv, to je sasvim stvaran događaj, koji se zbio, koji je objektivan. Samo što nije "sve" moguće utvrditi povijesnim sredstvima kojima raspolažemo, jer taj događaj nadilazi naš svijet koji se može ispitati. Isus je ušao u Božji svijet, to je istina njegova uskrsnuća, ona je sasvim drugačija od Lazarova uskrsnuća, koji nije izašao iz našeg svijeta, nego se u nj vratio! Ne treba nas stoga toliko čuditi da se izvori koji govore o Isusovu uskrsnuću razlikuju među sobom u pojedinostima izvješćivanja. "Posebna" značajka događaja uskrsnuća i, prema tome, tajanstven i sasvim jedinstven značaj susreta s Uskrslim, pomažu nam da shvatimo kako je teško bilo protagonistima da objektivnim i materijalno točnim opisom izraze ono što su vidjeli i doživjeli. Poteškoće je bila u samoj prirodi njihova iskustva. Uz to je bila poteškoća i radi različitih sugovornika i njihova različitog odnosa prema Isusovu životu; jedno je bilo naviještati Uskrsloga onima koji su poznavali Isusa prije njegove smrti, a drugo naviještati ga onima koji o njemu nisu ništa znali; jedno je bilo naviještati ga Židovu, a drugo naviještati ga poganinu. Sve ove poteškoće pokazuju zašto su se apostoli manje brinuli da točno rekonstruiraju događaje oko uskrsnuća a mnogo više - pa i posluživši se izražajnim sredstvima iz liturgije ili tekstova Staroga zavjeta - da pokažu radosnu vijest koja se u tim događajima potvrdila. Zato treba naglasiti veliku konvergenciju u najvažnijim historijskim aspektima: ta je konvergencija tim značajnija što nije namjerno tražena. Isusovo uskrsnuće, kao događaj drugačiji od svih drugih, ostavlja ipak "tragove" koji se povijesno mogu potvrditi: prazan grob, ukazanja, doživljaj Pavla iz Tarsa, preobrazba učenika, rađanje Crkve. Uzmimo za primjer vjeru učenika u uskrslog Gospodina. Kako je nastala ta vjera? Tekstovi spominju dva znaka: prazan grob i ukazanja. Ovo tumačenje je povijesno prihvatljivije. Samo nešto neobično i uvjerljivo je moglo navesti skupinu ljudi da smatraju uskrslim nekoga koji je razapet! Uostalom, sva svjedočanstva kojima raspolažemo govore nam da učenici nisu bili zanesenjaci. Oni su najprije sigurni, a onda, pod utjecajem razuma ili nečeg drugog, počinju sumnjati. Učenici su, međutim, najprije sumnjali i nisu bez oklijevanja došli do sigurnog uvjerenja. Tim putem razmišljaju oni koji su zdravo kritični, a ne zanesenjaci. Upravo Isusovo uskrsnuće potiče i učvršćuje vjeru učenikâ. A svi ovi tragovi; povijesno sigurni i potvrđeni, ostaju samo "znakovi": govore o nekoj skrivenoj stvarnosti, koja se otvara samo vjeri. Za nas, danas, vanjski znak nije onaj vidljivog susreta s uskrslim Isusom. Znak, odnosno znakovi to je ono što nam svjedoče apostoli, što nam je dostupno u Pismima, liturgiji, svjedočanstvu svetaca, onih od jučer i današnjih, u kontinuitetu žive vjere Crkve i crkvenog učiteljstva. Za nas, kao i za apostole, vanjski znak je praćen unutarnjim darom Duha Svetoga, koji utvrđuje i prosvjetljuje Riječ koju čitamo ili slušamo.

USKRS SE DOGAĐA

Tko je zapalio fitilj za ogromnu eksploziju koja ima nastupiti jezivom sigurnošću, taj neće tvrditi da je paljenje fitilja bilo događaj prošlosti. Početak događanja koji je još u razvitku, ali neumoljivo i nezaustavljivo ide prema svome vrhuncu, nije prošlost nego sadašnjost. I ta sadašnjost nosi u sebi čak svoju budućnost. To bi nam trebalo biti pojmovno jasno, ako uopće pokušavamo reći nešto suvislo o uskrsnuću Kristovu. Uskrs nije slavlje nekog prošlog događaja. Aleluja se ne pjeva onome što je nekad bilo; Uskrs proglašava početak koji je već odlučio o najudaljenijoj budućnosti. Uskrsnuće nam kaže da je slava već započela. A započeto će se i dovršiti. "Dugo to traje? Traje tisućljeća jer je potreban barem taj kratki trenutak da bi se nepregledna punina stvarnosti i povijesti protisnula kroz smrtnu bol ogromne preobrazbe (tu smrtnu bol nazivamo povijest prirode i svijeta) do svoga sjajnog savršenstva." (Karl Rahner).

prenijeto sa: http://zajednickim-snagama.blog.hr/

Post je objavljen 12.04.2009. u 13:30 sati.