Bolje mi je danas. Razgovarala sam s roditeljima i rekla im što mislim, kako se osjećam. Rekli su mi da je bolje da prihvatim neke promjene, jer da ću se ovako stalno jadno osjećati. Citiram: "Sve je to dio odrastanja, sve to moraš prihvatiti. A neke ćeš promjene morati i sama potaknuti. Ti i dalje možeš biti poput one stare Mimy, ali ne u potpunosti. Mijenjaš se i to se ne može zaustaviti. Možeš biti vesela, čak i zajedljiva, svojim 'neprijateljima', kako ih ti zoveš, možeš biti nedodirljiva, ali nije dobro takva biti i prema prijateljima."
Stoga, malo se bolje osjećam. Ali danas sam ispala grozna budala. Zbog licemjerke. Brde. U koju sam imala najviše povjerenja, koja je jedina primijetila da mi nije dobro prošli put. Ovaj put, napravila je groznu budalu od mene, namjerno i ja joj više ne namjeravam biti naivnica.
Bilo je pet do dva, kada sam skužila da nisam ponijela referat u školu. Trčala sam kući, našla referat i bila u školi točno u dva. Tada, sjetila sam se da nisam dovoljno tema obradila i zamolila sam Brdu da mi posudi referat da nabrzaka fotokopiram jednu stranu. Rekla je: "Neću."
"Zašto?"
"Jer će skužit da je isto, imat ću manju ocjenu i ionako nećeš stić."
"Neće skužit, nije skužila kada sam ja tebi posudila zadaću."
"Ne dam, to sam ja radila i bok. Boli me briga."
Tih pet minuta sam ju pokušavala nagovoriti, ali nije htijela.
Zaista, glupa sam. Toj curi, ja sam peti, šesti, sedmi i sada osmi razred pisala sastavke, pomagala u testovima, pisala zadaću, šaptala, objašnjavala gradivo. I uglavnom je zbog mene prolazila razrede. I nisam ništa tražila zauzvrat, govoreći kako je to samo iz prijateljstva i da znam da bi ona meni pomogla. U ovih četiri godine, samo sam je danas zamolila za pomoć.
Nije mi se to dogodilo prvi put. Bilo je to i kod mnogo, mnogo drugih ljudi, ali oni bi priznali da su pogriješili i pomogli koliko su mogli. Ne. Brda je rekla da sam ja sama kriva. Pravdala se da je to sve samo prošle godine i da mi za to nema ništa dat. Cijelo vrijeme viče: "A, da, prošle godine! Kaj te briga za prošlu godinu!"
Znam, sama sam kriva što nisam napisala referat, ali pobogu, stvarno je bezobrazna! Ja nju lijepo molim za pomoć, nije htijela ni prstom maknut, dok sam ja cijele akcije spašavanja organizirala da izvučem nju iz govana (OK, sad malo pretjerujem, ali ja sam stvarno bila tu kad me trebala)! Tako je bilo i jučer s matematikom. Svima sam pomagala i na kraju nisam svoj test stigla rješit do kraja.
Čudno, saznala sam da je to mojim roditeljima najslabija točka. Popuštaju prijateljima i pomažu im, a na kraju ispadnu budale. I tako, naučila sam. Brinem se za sebe i svoje ocjene, a ako nađem vremena, tu i tamo objasnim nekome neko gradivo. Dojadilo mi je biti glupa lutka sa strane.
Izuzev Maje, koja meni pomaže, i kojoj ja pomažem, ja nemam pravih prijatelja. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put srela osobu kojoj sam zaista mogla reći sve svoje interese, mišljenja, osjećaje, a da ona ne izgubi interes za mene. Stvari koje mene interesiraju, koje ja osjećam, mišljenja koja imam... Sigurna sam da bi me bilo tko drugi slušao da ima takve probleme kao i ja. S nikim nemam zajedničko mišljenje ni interes. Nikoga, izuzev Maje i mojih roditelja, ne zanimaju moje emocije i problemi. Brat je tu da mi da podršku i mislim da sam jedna od rijetkih koja se dobro slaže sa svojim mlađim bratom. Kad god bi nekoj prijateljici rekla mislim, osjećam, želim... Kakve probleme imam... Ni riječ ne bih rekla, okrenula bi se nekoj desetoj i pričala - O čemu? Pa to je jasno! Dečki, šminka, majica...
Ne razumijem, zar nitko nije zadovoljan onime što ima? Ja jesam. Imam što želim. Osim pravih prijatelja. Time nisam zadovoljna.
Da, i ja sam zaljubljena, ali... Jednstavno se ne zamaram tim dečkom previše. Jest da znam zamišljati njega i sebe zajedno, ali znam isto tako da ga najvjerojatnije nikad neću ni upoznati.
I tako sam došla do zaključka; prijatelje treba birati pomno, a još pomnije birati one kojima treba, odnosno, ne treba pomoći. Kužite šta želim reći?
Imam svoj svijet, koji je nemoguće opisati, a koji je lijepši od ovog. Tamo bježim od stvarnosti da smirim svoje osjećaje i nagone, da uživam prije nego se vratim u morbidnu stvarnost. I mislim da mi to pomaže da opstanem ovdje. Tamo sam sama, što najviše volim i biti, u predivnoj prirodi s pravim i mitskim bićima, gdje je uvijek vedro, a kad kiši nema oblaka, duga je uvijek tu, drveće zlatnog i zelenog lišća... Tamo gdje je uvijek proljeće. Ne mogu taj svijet opisati onako kako ga ja doista doživljavam, tu je još od moje desete godine, kada mi je zaista trebao... Ondje mogu mirno razmišljati, priznati da sam bila u krivu...
Jako sam zahvalna na onomešto imam - dobre ocjene, dobre roditelje, dobrog brata, maštu... Gotovo sve što poželim. A mislim da mi je dovoljan jedan prijatelj, tek toliko da ne budem tempirana bomba negativnih misli i osjećaja. Maja, stvarno sam ti mnogo, mnogo zahvalna na tvojoj strpljivosti i pažnji, ponajviše prijateljstvu. Maja, hvala ti puno. Sad curo, past-future-present i pisat post! Imaš vremena! Šalim se ;)
Evo, ovim postom odgovaram na Barbarino pitanje kako sam.
Kao što vidiš, ljuta, ali poprilično dobro! :)
Take your time ;)
Post je objavljen 08.04.2009. u 19:02 sati.