Danas sam nostalgična. Slušam Zabranjeno pušenje.
Ne znam za čim, ne znam za kim. Ma zapravo znam ali ne smijem to reći. A uvijek kad me uhvate takve epizode, kad osjetim da mi se stisne nešto oko srca, onda mi se miješaju uspomene koje tjeraju na suze. One neke lijepe ali i manje lijepe. Kad ti se plače, plače ti se - za lošim što je iza tebe jer ti je jednostavno žao samog sebe što si to prošao. Za dobrim što je prošlo jer je prošlo. Ma nije bitno. Kad ti se plače, plače ti se.
I stari reče tad:"Vidiš sada
Čitav svijet zna
Da postoji grad
Gdje se kafa zakuva,
I fildžan ostavlja
Ako 'ko naiđe, jebi ga!"
To ovdje svako zna
To je raja iz Sarajeva
To ovdje svako zna
Raja iz Sarajeva
Iz moga Sarajeva
Ne mogu se uklopiti u svijet u kojem živim. Čudna sam, a i meni su drugi čudni. Ne pripadam vremenu u koje sam smještena. Tek sam danas vidjela na tv-u kako izgleda Ante Gotovac, suprug Simone. Sasvim mi je svejedno je li ove godine u modi ljubičasto, zeleno, prugasto ili čupavo. Nema za mene nikakve radosti u izlascima gdje ne možeš s ljudima od buke pričati.
Ne volim pića s kišobranima.
Ne mogu razumjeti da bi netko pretpostavio karijeru i uspjeh na poslovnom planu ljubavi vlastite djece, supružnika ili drugih bliskih ljudi. Tko se danas raduje susjedovom novom Yugu...Što je uopće danas novi Yugo?
Ima li još negdje mjesta gdje se kuha fildžan viška? Čini mi se da bih mogla spakirati kofere...
A čitam evo predviđanja razna za godine pred nama...apokaliptične najave krize u kojoj ćemo cijeniti svaku kap vode i u kojoj ćemo biti sretni ako imamo dvije gredice zemlje da si posadimo vlasititi paradajz. Svi uplašeni oko budućnosti, kako će nam biti...Bože mi prosti, pomalo romantično gledam na tu krizu. Hoćemo li morati pokopati svoje konzumerističke navike pa umjesto vikend hodočašća u kupovne centre počnemo obilaziti svoju rodbinu. Hoće li se vratiti one prve pričesti koje su se slavile skromno u krugu obitelji, koje nisu bile povod za razmetanje skupim poklonima. Hoće li se moći popiti kava bez da mobitel ne zazvoni sedam puta i bez da netko histerično lupa poruke isprike jer opet kasni s rokovima.
Mi, naime, uvijek negdje kasnimo.
Moja baka se cijeli život vozila u zaprežnim kolima.
I svugdje je stigla na vrijeme.