Kada se dijelimo od dragih, osim same smrti koja je prekid ovoga života i koja nas od njih rastavlja, slijedi još jedna bolna stanica: uklanjanje iz naših prostora. Uklonjeni sa svijeta, uklonjeni da ne bi nastupila zaraza, uklonjeni su i od pogleda i od dodira, uklonjeni su od ovog postojanja - u svijet kojemu ipak nema trajanja. Bol koju doživljavamo zbog uklanjanja u sebi sadrži nešto od naših postupnih udaljavanja i konačnoga dijeljenja. Do njega i nas vodi put preko nužnog uklanjanja. Uklanjanje je majka novoga rađanja.
Uklonjen iz ljudskog društva, uklonjen iz zavičaja i iz svoga naroda, uklonjen iz hrama i od prijatelja, Isus se sada uklanja i s križa jer slijedi subota… On koji je gospodar subote, on koji je temelj blagdana u ime blagdana se uklanja… Uklanja se onaj kojeg ni subota nije spriječila da uskrisi mrtvoga… Uklanja se onaj koji je čitava života tražio izgubljenoga… Uklanja se da ne bi bio smetnja, da ne bi bio zapreka slavljenja. Paradoks toga uklanjanja temelj je novog, božanskog okupljanja. Ali grob je nužna stanica.