Čekala sam da se pojavi. Bol.
Nikad nije.
Čekala sam strah. Ni to se nije dogodilo.
Osjećala sam samo žestinu koja mi je putovala tijelom, izgarajući svaku živu stanicu u njemu. Žile su prsnule u zajedničkom skladu, dok sam šutjela. Nijema. Nisam mogla vrisnuti, jer nije bilo povoda. Kao da me netko nakljukao heroinom, kokainom i svim mogućim drogama. Posve sam jasno vidjela svijet oko sebe, a opet mi je sve to bilo u mreni. Kao neka nedostižna budućnost. Posezala sam za njom, ali znala sam da to ne radim. Udovi su mi bili preteški.
I opet, bila sam u blaženstvu. Lelujala sam u tami, čekala da sve ovo završi, da mogu ustati. Iznutra mi je gorjela neka vatra, ali nije smetala. Zapravo, čak je bila i ugodna. Nekako me škakljala, ali ne previše.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam brojala sve rjeđe otkucaje srca, sve sporije. Što je sve sporije srce kucalo, to je jača vatra u meni, lomača, gorjela i bujala, jačala se.
Kad mi je srce izdahnulo zadnji otkucaj, šupljinu koju je ostavilo ispunio je mrak, težak i gust, ljepljiv, kao da mi je netko izlio litre i litre crna katrana. Prsni koš mi je bujao, rastao i širio se.
A ja nisam mogla učiniti ništa.
Iznenada, droga je počela popuštati. Postala sam svjesnija katrana u prsnom košu, crnoće i hladnoće oko sebe, hladnog kamenog poda na kojem sam sjedila. Udovi su mi postali teži i trnuli su. Počeh se tresti, isprva blago, pa onda sve jače. Glava mi je lamatala lijevo-desno, osjećala sam svaki komadić zgrušane krvi u venama. Počele su me peći oči. Bol je dolazila do umrtvljenog mozga. Shvaćala sam polako gdje sam i u što se pretvaram.
Mozak me zapekao iznenada. Nisam to očekivala. Ruke su mi htjele automatski poletjeti prema glavi, ali nisu. Pekle su me, nisam ih mogla pomaknuti. A i dalje sam se tresla.
Više se stvari dogodilo u isti mah – štucnula sam i prestala disati, sve mi se smračilo, bol je nestala onako kako se i pojavila, a onda sam pala u nesvijest.
.
Oči su mi cijelo vrijeme bile otvorene, a da se nisu sasušile. Primjećivala sam svaki mikroskopski djelić prašine u zraku, svaku ljudskom oku nevidljivu bakteriju. Boje su postale tako izražajne. Mogla sam jasno razaznati svaki ton boja, nijedan mi nije bio nejasan, pa čak ni oni u sjeni. Kao da je boja podjeljena nevidljivom crtom na taj i taj ton. Na primjer, smeđi ormarić u kutu, gotovo potpuno zaklonjen mrakom. Pa čak i u tami, vidjelo se kako prelazi iz svijetle boje kore mladog drveta do tamne, teške boje, gotovo crne.
Nisam dopustila da me takve sitnice ometu. Ustala sam se. Očekivala sam da će biti teško, ipak sam proživljavala nešto što bih mogla nazvati preobražajem... ali praktički sam poletjela u zrak i dočekala se na noge, graciozno i spretno, a da mi se pritom ni jedna figura nije zamutila. Sve mi je bilo savršeno jasno. Nekoliko sam trenutaka u čudu promatrala malenu prostoriju niskog stropa i kamenog poda. Pogledom sam prelazila prostor. Bio je u samom kutu jedan mali prašnjavi prozorčić i nekoliko komada starog drvenog namještaja. Na vitrinu jednog ormarića bilo je položeno malo ogledalo, koje sam polako i oprezno primila.
Lice mi je postalo neprepoznatljivo. Koža mi je bila potpuno bijela, poput školske krede. Usta i obrazi više nisu bili blago ružičasti. Nestali su dokazi kako sam nekoć bila barem malo ljudska. Oči sam primijetila zadnje. Bile su krvavocrvene, podsjećale su me na krv... i iznenada sam postala neopisivo žedna. Žeđ mi je parala grlo, peklo me gotovo kao za vrijeme preobražaja. Pokušala sam skrenuti misli s žeđi, što je bilo užasno teško. Koncentrirala sam se na svoj novi izgled; kosa mi je i dalje izgledala onako normalno, crna s plavim pramenom. Dotakla sam je. Tek mi je sad sinulo koliko je kosa zapravo mekana, poput svile, dok mi je klizila niz prste.
Otvorila sam usta u čuđenju i odmah ih zatvorila. Izrasli su mi dugački, oštri vampirski zubi, prijetećeg srebrnog sjaja.
Zar sam ovo tako jako željela?, proletjelo mi je kroz moj nov, brz mozak. Postati ovakvo... čudovište? Čudovište nije baš prava riječ, opomenuo me moj drugi dio. Izgledaš prekrasno. Nisi čudovište. Ali pogledaj što sam postala. Pogledaj moje očnjake! Pogledaj moje oči! Nisam to htjela! Zašto si onda postala vampir, zatekao me vlastiti mozak. Na to nisam imala odgovora.
Zapravo, imala sam ga, ali me bilo previše strah priznati si da sam čudovište htjela postati. Stvarno sam to željela. Jer dok sam još bila čovjek, uvjek sam o sebi razmišljala kao čudovištu, nakazu. Freak. Nikad nisam bila normalna, a bogme, normalna nisam htjela ni biti.
Htjela sam, željela, biti nešto ovakvo. Opasno i predivno u isti mah.
Dobrodošli u novi život čudovišta zvanog Malaya Torres.