Eh, da mi je sada ono jutro na obali oceana...
Nekako se čovjek zamisli i ne može prihvatiti činjenicu da je svijet toliko velik i pun sunca, a on, eto, kisne na križanju Vukovarske i Savske. Kako bi lijepo bilo da sada mogu pratiti merkate po Kalahariju? Umjesto toga, ostajem u ZG-u radeći umjereno dosadan posao u četiri zida, kisnući i gazeći po lokvicama, odbrojavajući dane u tjednu, čekajući nedjelju i 19 h kada mogu pogledati kroz taj mali prozorčić u svijet opakih mesoždera koji me iz ne znam kojeg razloga neobično vesele...
Da, da, čini se da stalno kukam i žalim se, umjesto da budem zahvalna što imam ruke i noge, mamu i tatu, krov nad glavom, bla, bla, bla- ali to se samo čini.
Post je objavljen 02.04.2009. u 08:37 sati.