Kad je telefon zazvonio nije bilo iznenađenja.Vijest je bila očekivana.
Idemo..? Idemo...dan je bio neodređen,početak ožujka.Umjesto prema Istoku pogrešno skretanje na Zapad.Podsvijesno ili samo zbunjeno odbijamo putovati.U nestvarnom gradu našeg djetinjstva prolazimo pokraj nepoznatih osoba.Svaka kuća ovdje posjeduje po jednu moju priču.Nikada neispričanu.Zauvijek zaboravljenu.
Ljude koje poznajem odbijam prepoznati.34 ruže,šaka školjki za doviđenja...do ponovnog susreta.Može li ovdje biti kraj?Završetak ? Danas?Nepoznati me ljudi grle,ljubimo se pokušavajući fizičkim kontaktom dokazati da smo još ovdje.Jedni drugima govorimo neistine,pokazujemo fotografije.
Ja osjećam da još moram nešto napisati...
Post je objavljen 01.04.2009. u 22:56 sati.