tuga je nepremostiva u ovim zakopanim momentima.svugdje u svijetu vidim kaotične ostatke vrijednosti. nekako tu ništa ne ide po pravilima. neznam koja sila navlači samo najjače da prežive i neosjetljive da i dalje dišu. neznanje je glomazno,a pogotovo ovo moje. sunce čekam već mjesecima, ali nekako nestiže.kao da su se udružili te raspadajuće szruje protiv moje ličnosti. u svemu tome ne uspijevam biti sretna.čini mi se da malo po malo padam na tim silnim ispitima i da ovoga puta ne mogu da povežem konce. čudna je ta samouvjerenost .makar i tada imamo stvari za koje tvrdimo da nebi mogli preveslati. i onda baš te stvari kao nevera koja kida komad po komad broda nadolaze i sve to nekako više nema smisla.pa čak ni one za koje smo rekli da nebi mogli. na kraju ipak preživljavaš. ali smisao ne.
ne vidim više onu ljepotu dolaska broda.broda koji umjereno spušta brzinu i i ulazi u luku. pitam se samo zna li on di stiže i jeli spreman na ovaj grad. razočarao si me grade jako, a i dalje sam dio tvojih dubina. ne vidim nikakvog odmaka od tebe.tvoje crne noći dio su mojih dubokih osjećaja, mada ih ne priznam kao takve. više mi se čine kao priče koje gledam kroz svoj vizir,a netko mi je umetnuo drogu venu.nekako kao iluziju. koja boli. i sada znam da nije tako. znam da te dubine su jedino što jest i što me čini osobom. i tako smo ja i ti neraskidivi.kao sijamski blizanci, kao dio toga kamena i priča.sve se vrti oko tebe. svaki odnos i svaka kuča počinje iz tvojih temelja.a taman si i crn. a čak i dok sunce te pere , sjajiš previše, kao ogledalo odbijaš te zrake, jer one ne mogu doci dublje.jer ispod imaš svoja svjetla, svoje boje, svoje tame. ljudi su u odbljesku, iskrivljeni hodaju po tvojim tamnim ulicama. niti neznaju da su djetinjstvom asimilirani u tvoje odaje odispod. sve to nekako pretjerano produbljiješ i mistificiraš i zaista je teško oduprijeti ti se i pogledati išta sa strane. odvojiti detalje i poimjeti luksus informacija.posložiti prave uzroke. nego daješ i daješ, sve puno doživljaja, sve puno slika i litica i boja i zabilježaka, dojmova.kako da napravim o taj odmak, kako da se ne divimo dubini i ne osjetimo ništa. a daješ ništa. kao planina si koja straši osječajem poštovanja koji izaziva. osječajem nepojmljive veličine i mistike jer dira nebo. e ti samo težiš k nebu ili su to ljudi prestrašeni od tvoga grotla tame gradili zvonike da ih Bog bolje čuje jer ta dubina je velika.hm...donekle si ljep, lijep iz ulice u ulicu, iz dojma u dojam.prelijep i preinteresantan,prekrcat sobom i svojom povješću.a ništa.iz informacija ovdje ne možeš naučit. upravo zato jer su preintezivne da bi se mogao otgnut od njih.one su direktne poveznice tvoje osobnosti onog trena kad ih percipiraš. i onda svi misle da si lijepi.hm, jwr tu nečeš doživjet ni jedan trenutak kao ništa. a ništa. prezirem te rabe. tvoji građani su okorjeli ćelavci duše..uvjereni u svoju mudrost iskustva bljuju na prva vrata do sebe.jer ne razumiju da ta njihova samoća je samo samoća likovanja, a ne vrijednost dozrele spoznaje. šteta da si tako prazan, ogledala sam moge lijepote u tebi. i ne bojim te se više.
Post je objavljen 01.04.2009. u 21:50 sati.