Sretna sam što pada kiša, jer sada se ne vide moje suze… kapi kiše kao da pripadaju mom licu. . . Tražim neki znak koji će mi učiniti ovu noć pozitivnom…. Ako je to ikako moguće…
Postoje trenutci kada sam sretna što imam ovo što imam… Između ostalog tu su ljudi koji su mi dopustili da budem onakva kakva jesam, hvala im za to. Nemam više snage borit se za nešto što volim… umorna sam od toga… Zapravo ima li se smisla boriti?
A i tko će nam jamčiti da ćemo uspjeti. Šanse su male.
Osjećam kako mi se koža ježi . . . ponovno nakon toliko vremena… Nema više one topline oko mene.
Vrijedi li postavljat si pitanja na koja neću dobiti odgovor? Hoće li me to utješit?
Mislim da ne. Nitko još nije uspio ohrabriti me, a ja samo stavljam na papir ono što me brine. Jednom će nestati ti papiri, nestat će s vjetrom. Da barem tako nestanu i problemi koji nas sve tište. Bilo bi lakše da dobijemo ono što želimo, krenemo onim putem koji smo zacrtali…. To je ono pitanje: ŠTO BI BILO KAD BI BILO? Nikad nećemo saznati kako bi bilo da smo drugačije postupili. Bolje ili lošije?! Osmijeh mi se pojavljuje na licu jer zapravo ni sama ne shvaćam ove gluposti koje pišem sada . . .
Post je objavljen 31.03.2009. u 21:35 sati.