Nije dan loše počeo. Buđenje, lagani doručak i kavica u Flavoursu i posljednja šetnjica po Bodhnathu. Pakiram svoju koferčinu i na glavnom ulazu u Bodhnathu pokušavam uhvatiti taksi.
"Hello, sir. Taxi?", odmah me zapljusnuo val taksista.
"Da. Koliko dođe do aerodroma?", pitam iako znam točno koliko dođe. Rekli su mi u hotelu da se cijena kreće negdje između 200 i 250 rupija.
"300 rupees.", odgovara mi jedan.
Ja se ljutito okrećem i počinjem hodati. On za mnom:
"How much you give?", on mene pita koliko bih dao za vožnju do aerodroma. Ovo prvi put vidim i čujem. Čuda zaista postoje.
"200 rupees. And don't mess with me. I know the price.", oštar sam kao pas vučjak.
"Ok, sir. Come.", pristaje na cijenu.
Jedini nepalski međunarodni aerodrom nosi ime Tribhuvan po jednom od posljednjih nepalskih kraljeva. Udaljen je svega 2-3 kilometara od Bodhnatha, a oko 5-6 kilometara od centra Kathmandua. Tribhuvan je tipičan aerodrom 80-tih godina 20. stoljeća, ali ne onako komunističkog tipa kao što je to čest slučaj kod nas, nego 80-tih godina engleskog tipa. Čist je i prostran, ali ujedno je ovo i aerodrom nevjerovatne birokracije. Onaj tko nema potvrđenu avio kartu, ne može ući na aerodrom jer je prva kontrola karata i prtljage već na samom ulazu u terminalnu zgradu. Onda slijedi jedno mukotrpno sporo čekiranje. Naime, nepalske i indijske putovnice (a većina je takvih) nisu kompjuterizirane pa se svi podaci moraju u kompjuter unositi ručno, što traje jako dugo. Još duže s obzirom da se većina ovih kojih rade na kompjuterima na check-inu jedva zna njima služiti. Zatim slijedi jedan dugačak red za kontrolu putovnica. I opet se jedva znaju koristiti kompjuterom. Onda još jedna sigurnosna kontrola prtljage i prolaz prema gateu. Kad sam pomislio da je ova birokratska mora zvana Tribhuvan aerodrom napokon gotova, pred ulazne stepenice u avion donose kućicu na kotačima i slijedi još jedna ručna pretraga prtljage. Radi vaše vremenske orijentacije, spomenut ću samo da mi je trebalo ukupno tri sata da riješim sve ove kontrole.
A onda me oblio hladan znoj. Jet Airways u polasku kasni sat vremena. Objašnjenje - zbog loših vremenskih prilika. To mi baš nije uvjerljivo jer je avion druge kompanije na istoj liniji poletio bez većih problema prije sat vremena, a isti je slučaj i s avionom Air Indije koji se upravo sprema da poleti na vrijeme. Računam i što je kašnjenje veće, jasno mi je da polako gubim utrku s vremenom i da bih mogao izgubiti sljedeći let iz New Delhija za Mumbai, što automatski znači da sam izgubio let za doma. S obzirom da je riječ o nevezanim letovima, nitko mi ih neće refundirati ili prebaciti me na neki drugi let, već ću ja sam morati kupovati nove karte do Zagreba. S kojim novcem, nije mi jasno...
I kako se mojih 2 sata i 35 minuta, koje sam trebao imati između dva leta u New Delhiju, smanjuju, ja postajem sve nervozniji. Jet Airways napokon polijeće i iako priznajem da je riječ o jednoj od boljih avio kompanija s kojima sam letio, nikako se nisam mogao opustiti zbog razmišljanja o tome da li ću ili ne uspijeti uhvatiti sljedeći let.
Aerodrom u New Delhiju mi se čini jako velik i moderan, ali nemam ni sekundu vremena da malo prošvrljam po njemu. Dok izlazim iz aviona, gledam na sat. Imam točno sat i pol da prođem kontrolu putovnica, podignem svoju prtljagu, uhvatim shuttle bus do domaćeg terminala koji je udaljen pet kilometara od međunarodnog, chekiram se na drugi let i uđem u avion. Zvuči kao mission impossible.
Ponovno dugačak red za kontrolu putovnica. Prtljaga barem stiže među prvima, ali zato mi besplatan shuttle bus odlazi pred nosom, a sljedeći ide tek za pola sata. Nemam vremena čekati. Raspitujem se koja mi je sljedeća opcija. Kažu - taksi. Tip na šalteru za prepaid taksi od mene traži 140 rupija. Gledam u novčanik koliko mi je ostalo indijskih rupija od prije desetak dana (koje sam ostavio u novčaniku za ovakve ili slične slučajeve). I ni sam ne mogu vjerovati - u novčaniku imam točno 140 rupija! Bog ipak odnekud pazi na mene i u ovakvim danima...
Taksist pokušava voziti slalom, ali to mu baš ne polazi za rukom. Promet je u ove večernje sate kaotičan i više stojimo na mjestu, nego što se vozimo. Tu su i ležeći policajci jedan za drugim koji usporavaju još više naše kretanje. Na domaći terminal ulijećem 25 minuta prije leta. Pronalazim šalter Go Aira, indijskog low cost prijevoznika, objašnjavam tipu na šalteru što mi se dogodilo i, kad sam pomislio da će me tip samo odjebati, kaže mi:
"Nema problema. Let kasni pola sata pa ima vremena. A s obzirom da ste imali problema s letom iz Kathmandua, nećemo vam naplatiti prekomjernu težinu prtljage. I smjestit ću vas u business class sjedalo."
Srce mi sad napokon može normalno početi kucati. Stigao sam! Avion Airbus 320 Go Aira je najnoviji u floti ovog indijskog prijevoznika. Došao je tek početkom ovog mjeseca što se odmah primjećuje. Čak ima i onaj miris novog aviona. Osoblje jako ljubazno i skoro da se osjećam kao u avionu jedne normalne avio kompanije, a ne jednog low costa. Moram priznati da sam, prema pisanju na netu, očekivao selotejpom lijepljena sjedala i slične stvari...
Prtljaga stiže u Mumbai, a ja uzimam besplatan bus do međunarodnog terminala. Pronalazim najprije Vanju i Jerka koji su iz Goe došli vlakom za Mumbai, a zatim i Iris koja je ipak odlučila iz Goe letjeti do Mumbaija. Ekipa na okupu i spremna za nove pobjede. Prvi je korak dočekati ranojutarnji Turkishev let za Istanbul. Na info ekranu već stoji da u polasku kasni gotovo sat vremena. Eh, to se zove peh! A ovaj mumbaijski aerodrom toliko je mali i nezanimljiv da se nema što raditi ni sat vremena, a kamoli sedam-osam sati.
Kad napokon dolazimo u ranim jutarnjim satima do check-ina, Turkish nas obavještava da zbog kašnjenja nećemo uspijeti uhvatiti let iz Istanbula za Zagreb. Umjesto toga, prebacuju nas na let iz Istanbula za Sarajevo, a potom Croatijom za Zagreb. Kad stvari mogu biti komplicirane, zašto da ne budu?! Kao da se nisam dosta navozao avionima... Da stvar bude zanimljivija, i Turkishev avion za Sarajevo i Croatijin avion za Zagreb kasne u polasku što u konačnici daje pomalo poražavajući rezultati - 5 od 5 mojih aviona danas je kasnilo! Stopostotni uspjeh!
Ipak lijepo je biti doma nakon gotovo 24 sata putovanja iz Kathmandua. Jer uvijek je lijepo putovati i istraživati novo, ali uvijek je najljepše doći svojoj kući, svom krevetu i svojoj hrani.
<<<<<<<<<<<<<<< THE KRAJ >>>>>>>>>>>>>>>