Marketing
What is Normal after your child dies?
Ovaj tekst sam našla na netu. - Bereavement Support Group -
Nisam se upuštala u prevođenje jer se bojim da to ne bih baš najbolje napravila...ali želim ga podijeliti....pokazati...
Važan je, jako je važan...
Nekako je namijenjen najviše svima nama koji smo izgubili dijete....jer nam pomaže razumijeti vlastite misli, pomaže nam shvatiti da nismo u tim mislima usamljeni, iako se tako najčešće osjećamo.....
What is Normal after your child dies?
Normal is having tears waiting behind every smile when you realize someone important is missing from all the important events in your
family's life.
Normal is trying to decide what to take to the cemetery for Birthdays, X-mas, Thanksgiving, New Years, Valentine's Day, July 4th.
Normal is feeling like you can't sit another minute without getting up and screaming, because you just don't like to sit through anything anymore.
Normal is not sleeping very well because a thousand what if's & why didn't I's go through your head constantly.
Normal is reliving the accident continuously through your eyes and mind, holding your head to make it go away.
Normal is having the TV on the minute you walk into the house to have noise, because the silence is deafening.
Normal is staring at every boy who looks like he is my sons age. And then thinking of the age he'd would be now. Then wondering why it is even important to imagine it, because it will never happen.
Normal is every happy event in your life always being backed up with
sadness lurking close behind, because of the hole in your heart.
Normal is telling the story of your child's death as if it were
an everyday, commonplace activity, and then seeing the horror in
someone's eyes at how awful it sounds. And yet realizing it has
become a part of your "normal."
Normal is each year coming up with the difficult task of how to honor your childs's memory and their birthdays and survive these days. And trying to find the balloon or flag that fit's the occasion. Happy Birthday? Not really.
Normal is my heart warming and yet sinking at the sight of something special he would have loved. Thinking how he would love it, but how he is not here to enjoy it.
Normal is having some people afraid to mention my son. Normal is making sure that others remember him.
Normal is after the funeral is over everyone else goes on with their lives, but we continue to grieve our loss forever.
Normal is weeks, months, and years after the initial shock, the grieving gets worse, not better.
Normal is not listening to people compare anything in their life to this loss, unless they too have lost a child. Nothing compares.
NOTHING.
Even if your child is in the remotest part of the earth away from you - it doesn't compare.
Losing a parent is horrible, but having to bury your own child is unnatural.
Normal is taking pills, and trying not to cry all day, because you know your mental health depends on it.
Normal is realizing you do cry everyday.
Normal is being impatient with everything and everyone but someone stricken with grief over the loss of their child.
Normal is sitting at the computer crying, sharing how you feel with chat buddies who have also lost a child.
Normal is not listening to people make excuses for G-d.
"G-d may have done this because…"
I would like to believe that my son is in "heaven," but hearing people trying to think up excuses as to why a fantastic young man was taken from this earth is not appreciated and makes absolutely no sense to this grieving mother.
Normal is being too tired to care if you paid the bills, cleaned the house, did the laundry or if there is any food.
Normal is wondering this time whether you are going to say you have two children or one child, because you will never see this person again and it is not worth explaining that my son is dead.
And yet when you say you have one child to avoid that problem, you feel horrible as if you have betrayed the dead child.
Normal is asking G-d why he took your child's life instead of yours and asking if there even is a G-d.
Normal is knowing you will never get over this loss, not in a day nor a million years.
Normal is having therapists agree with you that you will never "really" get over the pain and that there is nothing they can do to help you because they know only bringing back your child back from the dead could possibly make it "better."
Normal is learning to lie to everyone you meet and telling them you are fine. You lie because it makes others uncomfortable if you cry. You've learned it's easier to lie to them then to tell them the truth that you still feel empty and it's probably never going to get any better -- ever.
And last of all...
Normal is hiding all the things that have become "normal" for you to
feel, so that everyone around you will think that you are "normal."
..............................................................................................
12.04.2009.
Tekst je prevela Davorka.....hvala ti..
Šta je normalno kad izgubiš dijete?
Normalno je da imaš suze iza svakog osmijeha kada shvatiš da netko važan nedostaje u svakodnevnici tvog obiteljskog života.
Normalno je da se pokušavaš odlučiti što ponijeti na groblje za rođendan, Božić, Uskrs, Novu godinu...
Normalno je da se osjećaš kao da ne možeš sjediti ni minutu više, a da ne ustaneš i vrisneš, jer više ništa ne možeš presjediti.
Normalno je da ne spavaš dobro, jer ti tisuće «ako» i «zašto» prolazi kroz glavu i to neprestano.
Normalno je da ti se nesreća ponavlja pred očima i u mislima, tako da se uhvatiš za glavu nadajući se da će to prestati.
Normalno je da uključiš TV čim uđeš u kuću da bi pravio buku jer je tišina zaglušujuća.
Normalno je zuriti u svakog dečka koji je jednako star kao moj sin. I onda..razmišljati o tome koliko bi godina on imao sada. Zatim se upitati zašto je važno to zamišljati - jer se nikada neće dogoditi.
Normalno je da svaki veseo događaj u tvom životu ima tugu u pozadini koja vreba u blizini, zbog praznine u tvome srcu.
Normalno je pričati o smrti tvog djeteta kao da je to normalan, svakodnevni događaj i onda vidjeti zaprepaštenje u nečijim očima zbog toga što to tako grozno zvuči. A ipak shvatiš da je to postalo dio tvoje normale.
Normalno je da svake godine imaš težak zadatak da nađeš pravi način da odaš počast uspomeni na svoje dijete, njegov rođendan i preživiš te dane. I da pokušavaš naći balon ili zastavicu koji odgovaraju situaciji. Sretan rođendan? Ne baš!
Normalno je da ti srce zaigra,. a onda potone pri pogledu na nešto posebno što bi mu se svidjelo. Razmišljati kako bi mu se to dopalo, ali nije tu da u tomu uživa.
Normalno je da je neke ljude strah spomenuti tvoga sina.
Normalno je da se pobrineš da ga drugi zapamte.
Normalno je da nakon sprovoda svi drugi nastave živjeti svoje živote, ali ti nastavljaš žaliti zbog svog gubitka.
Normalno je da tjednima, mjesecima i godinama nakon prvog šoka tugovanje postaje sve teže, a ne lakše!
Normalno je ne slušati ljude kako uspoređuju bilo što iz svog života s ovim gubitkom, osim ako su i oni izgubili dijete. Ništa se ne može s time usporediti! NIŠTA!!!
Čak i ako je nečije dijete na najudaljenijem dijelu svijeta, daleko od roditelja-ne može se usporediti.
Izgubiti roditelja je užasno, ali pokopati svoje dijete je NEPRIRODNO!
Normalno je uzimati tablete, i pokušavati da ne zaplačeš cijeli dan, jer znaš da tvoje mentalno zdravlje o tome ovisi.
Normalno je shvatiti da ipak plačeš svaki dan.
Normalno je da si nestrpljiv sa svakim i svačim, osim nekoga pogođenog tugom zbog gubitka djeteta.
Normalno je da sjediš za kompjuterom i plačeš dok s prijateljima sa chata dijeliš osjećaje jer su i oni izgubili dijete.
Normalno je da ne slušaš ljude kako traže izgovor za Boga:
«Bog je to možda učinio jer…»
Voljela bih vjerovati da je moj sin na nebu, ali slušati ljude kako izmišljaju isprike zašto je fantastičan mladić otišao s ove zemlje se ne može uvažavati i nema smisla majci koja je u žalosti.
Normalno je da si preumorna da brineš jesu li računi plaćeni, je li ti kuća pospremljena, rublje čisto ili ima li hrane.
Normalno je da se sada pitaš da li ćeš nekome reći da imaš dvoje ili jedno dijete, jer tu osobu nećeš više vidjeti i nije vrijedno objašnjavati da ti je sin umro. Pa opet kada kažeš da imaš jedno dijete da izbjegneš problem, osjetiš se užasno, kao da si iznevjerila svoje dijete koje nije više tu.
Normalno je pitati Boga zašto je uzeo život tvoga djeteta umjesto tvoga i pitati se ima li Boga uopće.
Normalno je znati da nikad nećeš preboljeti svoj gubitak, niti za dan niti za milijun godina!
Normalno je da se i terapeuti slože s tobom da nikada nećeš zapravo zaliječiti tu bol i da nema ništa što bi oni mogli učiniti da ti pomognu jer i oni znaju da bi jedino povratak tvog djeteta stvari učinilo boljim.
Normalno je da naučiš lagati svima koje susrećeš i govoriš im da si dobro. Lažeš, jer je drugima neugodno ako zaplačeš.
Naučila si da je lakše lagati nego govoriti istinu da se još osjećaš prazno i da to nikada neće proći-NIKADA!!!
I KONAČNO..
Normalno je kriti sve ovo što je tebi «normalno» da osjećaš, tako da svi oko tebe mogu misliti da si ti «normalna».
Post je objavljen 30.03.2009. u 20:57 sati.