Neko čudno vrijeme je danas. Puše vjetar i pada kiša, ali nekako paše uz moje raspoloženje... Poklapa se sve.
Padam opet u neku melankoliju. Rekla sam u prošlom postu da sam vedrija, što je istina. Nasmijana sam i vesela. Ali teško je samo tako izbrisati neke stvari koje se vraćaju neprestano. Ne mislim na njih što je više moguće i pokušavam se koncentrirati na lijepe stvari, što mi i većinom uspijeva, ali neke mi je pute potrebno samo malo samoće. Da se isplačem i da mi bude bolje.
Neke pute bi se htjela sakriti od cijeloga svijeta, da me nitko ne nađe i da me svi puste na miru. Ali samoća je najčešće najteža.
Ne volim kad me drugi vide tužnu, ne opet. Prošli put je bilo preteško i skoro je ubilo sve ono što sam imala. Sad sam si obećala da više neće biti tako.
Shvatila sam da mi fali ljubav. Fali mi osijećati se voljeno i željeno, htjela bi osjetiti toplinu zaljubljenosti i htjela bi imati sigurnu luku gdje se mogu sakriti kada mi je to potrebno. Htjela bi da ovaj put to bude lijepo, da ne završi kao zadnji put - u suzama i razočaranju. Možda zato se i toliko bojim upuštati se u nešto novo, ma koliko god to htjela.
Zavidim sretnim parovima kad ih ugledam, i ljubomorna sam. A ljubomora je tako ružan osjećaj.
No dobro, proći će. Ubrzo, nadam se.
Šaljem vam svima lijepi pozdrav i najbolje želje za nadolazeći tjedan :)
G.
Post je objavljen 29.03.2009. u 18:49 sati.