Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vatrogascirab

Marketing

Joško Vidas 63 godine u borbi s vatrom

Jednom je jedan novinar rekao da Rab ima sreću što nikada nema požara, pa sam morao reagirati i odgovoriti mu da to nije istina. Rab ima požare, ali ima i svoje građane koji su jedna važna karika u lancu, i prvi su u obrani svoga doma, imovine i otoka od požara, rekao je Joško Vidas

Dobrovoljno vatrogasno društvo Rab ove je godine obilježilo 63 godine djelovanja, tijekom kojih je postalo primjer organiziranosti, prevencije i djelovanja u zaštiti i obrani od vatre brojnim društvima širom Hrvatske. Posebna specifičnost rapskog DVD-a je podatak da je njihov predsjednik, Joško Vidas, ove godine obilježio 50 godina, odnosno pola stoljeća na čelu društva, što do sada nije nigdje zabilježeno. Toliko godina u vatrogastvu i to na rukovodećoj funkciji kao volonter, dovoljno govori o entuzijazmu, nesebičnosti i sklonosti prema doprinosu zajednici, odnosno otoku na kojem živi, Joška Vidasa, 80-godišnjaka, koji je svaki dan u prostorijama društva, čiji je član od samog osnutka.
– Sjećam se 1946. godine kada su me kao 17-godišnjaka, naučnika u elektrocentrali Franje Kukulića, zvali u vatrogasce jer sam bio spretan penjač, i tako sam od samog početka član društva, rekao nam je na početku razgovora Joško Vidas. On je tijekom 63-godišnjeg staža u vatrogastvu nagrađen brojnim visokim priznanjima, a među najvrjednijima su srebrna medalja Međunarodne organizacije za zaštitu i spašavanje CTIF i Povelja zlatnog obilježja s likom Mirka Kolarića za životno djelo na području vatrogastva Hrvatske vatrogasne zajednice.
Zanimalo nas je više o početku organiziranja vatrogastva, opremi i prostoru kojima su raspolagali, a Joško Vidas prisjetio se i prve intervencije gašenja požara.

Prva crpka – zaplijenjena


– Društvo je osnovano tek poslije II. svjetskog rata, iako je veliki požar na Konteši, odnosno Kneževom dvoru 1938. godine, zapravo potaknuo formiranje vatrogasne postrojbe u Rabu. Nije se uspjelo odmah, poslije je došao rat, i upravo u ratu zaplijenjena vatrogasna crpka marke »Bergoni« bila je okosnica formiranja vatrogasne čete DVD-a Rab, kojeg je osnovala skupina entuzijasta, a imali smo na početku 34 člana. Sjećam se, naravno, i prostora u kojem je društvo bilo smješteno sve do 1963. godine kada je konačno izgrađen Vatrogasni dom u kojem smo i sada. Taj prostor je bio crkvica sv. Magdalene u Kaldancu, gdje su bili smješteni pumpa »Bergoni« i jedno zaprežno vozilo, uz nešto opreme vatrogasaca. To smo vozilo u šali zvali »navalno«, ali možete zamisliti kako je to bilo. Uz tu pumpu i »vozilo« vezana je i jedna anegdota, prisjeća se Vidas.
– Naime, crpka »Bergoni« nije imala gume, nego samo felge, tako da su četiri vatrogasca gurala nju, a još šestorica su gurala »vozilo«, i jednom prilikom kada nas je jedan njemački gost vidio kako guramo tu opremu, začudio se i pitao zašto se tako mučimo, a naš član Ante Bakota mu je odgovorio da vučemo, odnosno guramo kako bismo stekli što bolju kondiciju i snagu, jer je s gumama prelagano. Tako smo mi u toj crkvici imali i skupštine i sastanke, tu je bilo sve punih 13 godina, tijekom kojih je bilo teških trenutaka za društvo, opadanja broja članova, nerazumijevanja lokalne zajednice i slično. Mogu reći da su nas građani uvijek poštovali.

Bez težih ozljeda i pogibije


– Tada smo redovito imali noćna dežurstva, osobito tijekom zime i jakih bura, jer su ljudi grijali kuće na drva i lako je dolazilo do požara jer dimnjaci nisu bili posve ispravni, i uvijek smo bili spremni za intervenciju. Ljudi su to znali cijeniti. Naš član Sandro Sušić bio je zadužen za sirenu, koja je bila ručna, i on bi u slučaju požara u bilo koje doba trčao u tu crkvicu u Kaldancu i ručno dao znak opasnosti zbog požara, prisjetio se Joško Vidas. Sa zadovoljstvom je rekao da rapski vatrogasci nisu imali težih slučajeva ozljeđivanja ili pogibije na požarištu, iako je bilo velikih požara i otvorenog prostora i objekata koje su uspješno ugasili.
– Prvi požar na čijem sam gašenju sudjelovao bio je veliki požar na kući Buteri u Kaldancu 1960. godine, i uspješno smo ga ugasili. Ja sam na početku bio zadužen za ljestve. Naime, kada bi zasvirala sirena, moj je zadatak bio zajedno s još jednim kolegom uzeti ljestve i trčati na mjesto događaja kako bi ljestve bile spremne za penjanje ako je to bilo potrebno. Danas je sve to drukčije. Mi smo tada imali obične kombinezone, a vatrogasci su danas dobro opremljeni, svaki ima kvalitetnu zaštitnu odjeću, dosta se radi, uvježbavaju se akcije i ono što je najvažnije puno se radi na preventivi. Jednom je jedan novinar rekao da Rab ima sreću što nikada nema požara, pa sam morao reagirati i odgovoriti mu da to nije istina. Rab ima požare, ali ima i svoje građane koji su jedna važna karika u lancu, i prvi su u obrani svoga doma, imovine i otoka od požara, rekao je Joško Vidas pohvalivši građane, kojih je veliki broj prošao edukaciju iz protupožarnog minumuma, što je od velikog značenja u prevenciji požara.

Dom sagrađen dobrovoljnim radom


– Prvih 17 godina DVD nije imao svoj prostor, svoj Dom. Konačno smo 1963. uselili u današnji Vatrogasni dom, čija je izgradnja započela 1951. godine. Vatrogasci i građani su dobrovoljnim radom napravili značajan posao, i konačno nam je tadašnji predsjednik Skupštine općine Rab Nikola Kocijan predao Dom na korištenje, čime je budućnost našem DVD-u bila osigurana, rekao je predsjednik DVD-a s najduljim stažom. Joško Vidas spomenuo je još jednu dimenziju i društvenu ulogu rapskog DVD-a, značajnu za javni život otoka Raba. Naime, u okviru društva tijekom godina djelovala je muška klapa, pjevački zbog koji je nastupao izvan granica tadašnje države, boćari, od 1987. godine i Limena glazba. Članovi Društva pokrenuli su rapski karneval, dugi niz godina organizirali su jedan od najposjećenijih društvenih događaja na otoku, Vatrogasnu zabavu, a organizacija karnevalskih svečanosti još je uvijek na rapskim vatrogascima.
– Još jedna važna stvar među nama je običaj da nakom vježbi i intervencija ostanemo u Domu, družimo se, igraju se karte i druge društvene igre, ljudi razgovaraju, i drago mi je što vidim da i mladi, koji tek stasaju, te običaje prihvaćaju s veseljem i nadam se da će ih prenijeti na buduća pokoljenja, rekao nam je Joško Vidas.
Piše Romana JURIĆ-NOVI LIST, Datum objave: 8.3.2009

Post je objavljen 28.03.2009. u 12:20 sati.