Kupio sam na kiosku novi Geo..,
po tvojoj preporuci., sjeo u Fošku na čašicu razgovora sa Branetom,
Lidije nije bilo.
Činio mi se dobar dan za leđa okrenuti vratima.,
sakriti se u mali separe i uz čaj i nedozvoljeno piće
pogledati što sve mogu učiniti ljudi od papira.
It's up to you Mr.Robinson....palo mi je na pamet.,
nevezano.
Moja je baka, da bi pokušala objasniti zašto cijela obitelj posjećuje
bolnicu rekla: Tja, nismo valjda Boga objesili.
Fiksni kompjuteri prilično otežavaju gledanje kroz prozor uz pisanje.,
lignje su velike u ovo doba., i punjene sirevima i pršutom,
a dinosauri koje je nacrtao Noa potpuno su drugačiji od onih koje sam nacrtao ja.
Jedna tvoja poruka kaže da si me napokon sanjala u prvom licu.
I da sam lijep i sretan.
Pa se ja pitam što si sanjala sve ove godine., nekog drugog?
Lijep jesam, naravno, bilo bi uzaludno misliti da nisam.,
a sreća je ipak malo zahtjevnija jednadžba.
Još mi uvijek nedostaju neke nepoznanice.
Ja tebe nisam sanjao, priznajem.., od odlazećeg autobusa
i dugog zurenja kroz zamagljeni prozor....,
do noćas.
Rekla si mi napokon, tu jednu rečenicu koju nisam htio ćuti.
Usporedno sa tragično nezrelim likom iz jedne tv serije
i ja sam gubio ono što mi pripada.
Na Monte Kopama ima prvih šparuga..,
u gradu nekih novih klinki,
a u mojem svijetu vitezovi su odbacili oružje., konji su se pretvorili u automobile
i ja sam počeo skidati svoje oklope.
Valjda želim da me netko probode, da se barem malo osjetim kao čovjek.
Usamljeno je biti oblak, sjetit' ću se što je to čovjek.
Ranjivo, nesavršeno, sa rokom trajanja biće svemira i mora,
kredita i televizije, administracije i želja.
A i da ne okolišam.,, nedostaje mi miris kože. Moje i tuđe.
Bol, strast i pogreške sastojci su asfalta
kojim ću prekriti ovaj komadić puta koji vidim ispred sebe.
Post je objavljen 24.03.2009. u 10:44 sati.