Glavna nagrada bio je automobil. Sjećam se trenutka kada sam zamišljala sebe u ulozi dobitnice. Bila bih sretna, presretna, no možda samo tren...jer već sljedeći trenutak bila bih svjesna činjenice da imam dva automobila; jedan potpuno novi i jedan malo stariji. Imati dva automobila za mojoj obitelj bilo bi nemoguće, što znači da bih jedan trebala prodati; no koji? Teška srca odvojila bih se od bilo kojega! I tako, misli bi se kovitlale jedna za drugom i što sam dublje išla u razmišljanju o „dobivenom“ automobilu, sve više su se stvari komplicirale i zato je dobro što ga uopće ja nisam dobila.
Nagrada je došla u ruke moje dugogodišnje školske prijateljice. Bila sam najiskrenije sretna zbog nje, jer sam znala da nema automobil, da joj je potreban i da sigurno i ona puca od sreće. Smješila se cijela njena obitelj u novinama i na Tv-u. Jedva sam čekala priliku kad ću ju vidjeti da ju priupitam još koju sitnicu. No kako su dani odmicali, pa i mjeseci nikako ju nisam vidjela ; ni nju, ni automobil. Malo mi je postalo čudno; kad nekog želiš sresti onda ga ne srećeš, a kad nekoga ne želiš sresti baš kao za inat stalno ga srećeš! Događa li se to i vama ? Onda jednog dana sasvim slučajno srela sam ju na putu do trgovine. Veselo sam ju upitala što je sa novim automobilom i zašto ju još nikada nisam vidjela da vozi. Iznenadio me njen hladan odgovor: „ Muž je prisvojio taj auto, sve češće nema ni njega ni automobila, a ja od obaveza ne stignem ni sjesti u njega“.
Ostala sam zatečena, jer ovakakv odgovor nisam očekivala.
Post je objavljen 22.03.2009. u 19:33 sati.