Pregled posta

DAN 18, 16.03.2009. - Zemlja u kojoj je stalo vrijeme (Tansen-Palpa, Nepal)

Nisam ni izašao iz vlaka, a već su me zaskočili taksisti, vozači džipova i razni drugi prijevoznici. Stranac u Gorakhpuru znači samo jedno – stranac ide u Nepal. Gorakhpur je indijski najbliži grad Nepalu i prema Lonely Planetu nema u njemu ništa zanimljivoga, osim činjenice da je blizu Nepala i stoga važno prometno čvorište.
Na izlazu iz vlaka upoznajem Mađaricu Andreu. I ona ide put Nepala, ali po tko zna koji put. U zadnjih je par godina temeljito proputovala Indiju i Nepal. Iako ona ide za Lumbini, rodno mjesto Bude koje je udaljeno svega sat i pol vožnje od granice (s nepalske, naravno, strane), a ja za nešto udaljeniji gradić Tansen, poznat i po imenu Palpa, odlučujemo da do granice putujemo zajedno.
Prva nam je misao odjebati sve ove parazite od taksista i vozača džipova, ali na kraju se ispostavlja da ne traže puno do granice. Razlika u cijeni između autobusa i shared džipa je jako mala, skoro neznatna, ali vremenska razlika je puno veća – dok se u džipu do granice vozi oko dva i pol sata, autobusom treba i dvostruko duže. A da o (ne)udobnosti i ne govorimo. Stoga, bacamo stvari na krov, ulazimo u džip s nekoliko već vidljivo kosookih Nepalaca i pet minuta kasnije već smo na putu prema Sunauliju. Tako se zove indijsko-nepalska granica. Nepalci je znaju i pod imenom Belahiya. Putem promatram obrađena polja koja mi, ovako izdaleka, izgledaju poput rižinih jer je dosta vode. Podsjećaju me na rižina polja po sjevernom Vijetnamu i Tajlandu. Jedina je razlika što se ovdje u Indiji na njihovim rubovima gomila smeće.
Sunauli/Belahiya granični prijelaz u središtu je grada. No, vozač džipa nas ne iskrcava na samoj granici, već na ulazu u grad jer zna da nas tako njegov frend rikšaš može oderati za rikšu. Čak nas pokušava preveslati za prtljagu i masno nam je dodatno naplatiti, iako se tako nismo dogovorili, ali naši suputnici iz džipa staju u našu obranu i mi energično odlazimo bez plaćanja. Čujem tipa kako iza nas, sa svakim našim korakom, snižava cijenu prtljažne karte. Nekad ovim parazitima zaista treba pokazati zube.
A onda slijedi naš “frend” rikšaš koji nas uvjerava da je granica nekoliko kilometara daleko u centru grada, a da nas on za ukupno 50 rupija (oko 6 kuna) može odbaciti do nje. Vrlo brzo saznajemo da smo prevareni. Granica je od parkirališta džipova udaljena svega 500-tinjak metara i lako se može do nje pješice. Naravno, treba se poput zmije provlačiti između mnoštva automobila i kamiona koji čekaju na ulazak u Nepal, ali nije to nemoguća misija. Čak ni s mojom koferčinom. Za kaznu mu umjesto 50 rupija plaćamo 40. Nama to novčano ništa ne znači, ali njemu da. Ipak je to za nas neka vrsta satisfakcije.
“Croatia! Glavni grad je Zagreb. Prekrasan grad. Prekrasno more. Prekrasna zemlja.”, veselo mi govori indijski policajac na granici.
“Znaš gdje je Croatia?! Kako to?”, sad sam jako zbunjen jer dosad u Indiji 99,9% ljudi koje sam susretao nisu imali blage veze gdje je Croatia. Neki su bili čuli za Jugoslaviju.
“Ma bio ja tamo tri puta. Prva dva puta išao sam u Bosnu, a prošli put, prije tri tjedna, bio sam na Kosovu. Međunarodna policija. Svaki put letim preko Zagreba, pa onda Moskva pa New Delhi. Uvijek se zaustavim u Zagrebu. Lijepo, lijepo.”, tko bi rekao da ću ja napokon u Indiji naići na nekoga tko zna gdje je moja Croatia. I to na izlasku iz zemlje.
Veseli policajac mi pečatira putovnicu, srdačno se pozdravljamo, a ja sa svojim koferom put Nepala.
I na nepalskoj strani granice nailazim na srdačnost od strane graničnih službenika. Ispunjavam par formulara, lijepim jednu fotku na jedan od njih, plaćam vizu, koju mi službenik lijepi u putovnicu. Ovo mi je već osma viza u putovnici koju imam tek pola godine. Nepalac, za razliku od Indijca, nema pojma gdje je Croatia, ali zato mi srdačno zaželi:
“Welcome to Nepal! Uživaj u boravku u našoj zemlji!”
Lijepe stvari uvijek (pre)kratko traju i čim smo prošli granicu, evo opet parazita od raznoraznih vozača, ali ovaj put nepalskih. Ipak, moram priznati da su ovi puno lakši za otarasiti ih se. Jedno oštro 'NE' i odmah odustaju. Kada bi tako barem išlo kod Indijaca! Nalazimo lokalni bus do Bhairawe, prvog većeg mjesta u Nepalu, gdje ćemo i Andrea i ja morati presjedati na druge buseve, ona za Lumbini, ja za Tansen. Bus za Bhairawu je dupkom pun, neki čak vise vani na vratima. U mislima se vraćam u Afriku gdje su busevi-krntije također bili preprenatrpani, ali za razliku od Afrike, gdje su unatoč tome bili dosta skupi, ovaj u Nepalu je prava bagatela. Da se izdržati.
Prvi slika Nepala je pravi šok. Nepalac će reći da su Indija i Nepal “same, same”, isti ili slični. Ja se s tim, odmah nakon ulaska u zemlju, ne bih složio. Na indijskoj strani pustili smo smeće i smrad. U Nepalu, zvuči gotovo nevjerovatno, uz cestu vidim prekrasnu zelenu travicu, a ne smrdljivo smetlište. Ok, ima tu i tamo pokoji papirić, ali gotovo nezamjetno. Nepal jest prašnjav, ali nije ni prljav ni smrdljiv. Koja razlika od Indije! Koje olakšanje!
U Bhairawi se pozdravljam s Mađaricom i uskačem u bus za Tansen. Trebalo bi do njega oko četiri sata. Oko Bhairawe još uvijek mi pogled prati nizinu s obrađenim poljima, ali vrlo brzo cesta se počinje uspinjati. Teren postaje sve brežuljkastiji. Krajolik se mijenja. Kod Tansena su planine već svugdje oko mene. Izgleda kao da je netko zgužvao list papira i tako ga bacio na zemlju i formirao nepalske planine ove regije koja se zove Terai. Terai je naziv za cijelu južnu, nižu polovicu Nepala, koja se kreće u smjeru zapad-istok. Sjeverna polovica je puno puno viša jer se diže prema Himalajama i završava na 8850 metara visokom Mount Everestu.
Ovdje u Teraiju stanovništvo se prvenstveno bavi poljoprivredom i stočarstvom. Turizam je važna grana za Nepal, ali Terai, iako ima mnogo turističkog potencijala, još taj potencijal nije dovoljno iskorišten. Tek neznatno. Kroz prozor autobusa vidim polja koja su usječena u padine planina. Izgledaju kao da ih je netko nožem rezao. Ljudi rade u polju koristeći volovsku zapregu. Kao nekad kod nas. Traktora i druge moderne mašinerije ovdje nema.
Bus, umjesto da me odveze skroz do Tansena kako je bilo dogovoreno, ostavljam me nasred ceste na križanju za Tansen. No, bez problema pronalazim lokalni shared džip koji me za 70 lipa vozi do ovog planinskog gradića. Tansen se naime nalazi skoro pa na vrhu planine, na nadmorskoj visini od 1470 metara. Riječ je o malenom gradiću kojeg turisti ne pohode u velikim masama kao što je to slučaj s nepalskim gradovima Pokharom i Kathmanduom. Turista zapravo ovdje ni nema. Na svakom koraku susreće se isključivo lokalno stanovništvo, trgovine su namijenjene isključivo njima, a ne turistima. Tansen izgleda kao da je negdje zastao u prošlosti. I zato sam i došao ovdje. Nakon Indije s preko milijardu stanovnika i non-stop kaosa, trebam malo mira u malom Tansenu u malenom Nepalu. Ovo 'mali' Nepal treba uzeti s rezervom jer Nepal zapravo uopće nije mali. Na preko 147,000 km2 živi malo iznad 26 milijuna stanovnika. Ali u usporedbi sa svojim velikim susjedima, Indijom i Kinom, Nepal se zaista doima malenim. Po uređenju Nepal je danas narodna demokratska republika. Do prije par godina bio je poznat kao himalajsko kraljevstvo, ali zbog apsolutističke vladavine kraljeva Birendre i posebice Gyanendre, izbio je građanski rat između vladinih snaga i komunističkih maoista koji je trajao desetak godina, a završio je konačnim svrgavanjem kralja Gyanendre i proglašenjem Nepala republikom. Gyanendra i dan danas živi u Nepalu, ali kao običan čovjek.
Nakon smještaja u veoma jednostavnom, ali čistom hotelu Gautam Siddartha, večeram u najboljem (i zapravo jedinom) restoranu u Tansenu – Nanglo Westu. Smješten na glavnom gradskom trgu Sitalpati, Nanglo West izgleda turistički da turističkije ne može izgledati. I jedina je takva stvar u Tansenu. Uređen je u staroj nepalskoj lokalnoj kući s središnjim dvorištem, a konobari hodaju okolo u narodnoj nošnji. U početku sam ja jedini turist u Nanglu. Kasnije mi se pridružuje jedna grupica od 7-8 stranaca koji su, čini se, na organiziranom proputovanju Nepalom i puni straha drže se zajedno. Iako Nanglo West izgleda kao jedan upmarket restoran, cijene su mu niže od bilo kojeg europskog fastfooda. Bacam se na tradicionalnu nepalsku hranu. Choela je pečeni vodeni bizon koji se jede s churom tj. rižinim cornflakesima i umače u dva veoma ljuta umaka s čilijem. Momo jest nešto nalik na velike raviole, u mom slučaju punjene mljevenim mesom od vodenog bizona i lukom i kuhanima na pari. Riječ je zapravo o tibetanskom jelu koje je postalo jako popularno kako po čitavoj Kini tako i u Nepalu. I uz piće, sve plaćam tek 260 rupija (oko 18 kuna)!
Vodeni bizon nije nešto posebno. Bez umaka je dosta bezukusan.