Sreća je ono kada si sam u nekoj divljoj pripizdini gdje nitko ne zna ništa o tebi i nikoga nije briga. Sreća je kada se gubiš po ulicama nekog tebi nepoznatog grada i nije te briga hoćeš li se zapravo ikada znati vratiti. Sreća je kada se pretvoriš u ulicu. Sreća su daljine u kojima si slobodan od sve one ljubavi i emotivnog tereta u obliku ljudi i pasa.
Sjećanja me guše. Obiteljska kuća, dvorište, u njemu panj koji je nekada bio gordo stablo trešnje s najsočnijim plodovima na svijetu, prašnjave odbačene igračke u vlažnoj garaži... Sve je tako depresivno, sve propada, stari i blijedi. Zašto saviti gnijezdo, napraviti još jednu takvu utvrdu budućih uspomena? Stanovi, sobe, pogledi s prozora, cmizdravi predmeti, namnoženi ljudi, izmjena generacija- sve će postati ustajalo, prašnjavo, naborano i sivo. Prah praha.
Sreća je nepostojanje tih stvari. Sreća je nepostojanje mene, ljudi i pasa. Samo nove ceste, stranputice, makadami, šume, obale, savane, šikare, pustinje i nebo, uvijek novo nebo.
Post je objavljen 20.03.2009. u 14:35 sati.