„Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju“ – evanđelist Luka nam kroz današnje čitanje iz Evanđelja donosi ove Isusove riječi kojima se obraćao okupljenima u sinagogi u Nazaretu. I da im još bolje tu istinu prizove u pamet i da shvate, Isus im navodi primjere iz njihove povijesti. I govori im da je u vrijeme Ilije proroka u Izraelu bilo mnogo udovica, ali Ilija bijaše poslan onoj u Sarfati sidonskoj. Isto tako u Izraelu za vrijeme proroka Elizeja bijaše mnogo gubavaca ali nijedan od njih se ne očisti osim Naaman Sirac. I umjesto da se obrate i poslušaju ono što im Isus želi navijestiti, oni su gledali kako da ga se riješe.
Umjesto onih ljudi u sinagogi možemo sasvim jednostavno zamisliti i sebe i umjesto ondašnjih prilika našu svakodnevicu.
Zašto je to tako? Zbog neznanja i okorjelosti srca!
Sveti Pavao nam o ovome govori u poslanici Efežanima i poziva: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive - u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova“ (Ef 4, 17-18). Često upravo tako živimo i ponašamo se kao oni koji uistinu ne poznaju Isusa.. Isus je onim ljudima u sinagogi naveo primjere iz vremena proroka Ilije i Elizeja. A nama dade najveličanstveniji primjer koji je mogao dati. Primjer žrtve vlastitog života. Umro je za nas – da nas spasi. Shvaćamo li to, ali uistinu?
Tu žrtvu nad žrtvama Isus je za nas dragovoljno podnio iz najčistije ljubavi koja se našim umom niti zamisliti ne može. A mi i dalje okrećemo glavu i srce od Isusa i priklanjamo se svijetu. O kad bi smo se zapitali koliko to Njega boli?
Međutim, o Isusovim riječima koje je uputio okupljenima u sinagogi, možemo razmišljati i s jednog drugog aspekta. I to aspekta onih koji bi trebali biti proroci u svom zavičaju. Ako smo po milosti Božjoj otvorili svoje srce i dopustili da nas ljubav Božja ispuni i skinuli sa sebe starog čovjeka pa postali novi u Kristu, onda moramo biti i proroci i evangelizatori u vlastitom životnom okruženju. Jesmo li to postali?
Po milosti Božjoj smo pozvani! Ne zato što smo pametniji, bolji, obrazovaniji, bogatiji ili ne znam što sve još, nego ostali ljudi. O ne, naprotiv! „Ta gledajte, braćo sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog…“ – sveti Pavao nam navodi „kriterije“ po kojima nas Bog izabra (1 Kor 1, 26-28). Sve je to milost Božja!
I zapitajmo se kakvi smo mi to proroci u svojoj sredini?
Jesmo li spremni za Isusa biti „ludi“? Možemo li opraštati kada nitko drugi ne bi, ljubiti kada je najteže, živjeti Radosnu vijest i naviještati je i kada je zgodno i nezgodno, blagoslivljati i moliti za sve ljude, kako prijatelje ali još i više za neprijatelje….
Jesmo li spremni nositi Svjetlo Isusa Krista u ovaj svijet i životom svojim pokazati da smo Kristovi? Ili se pak bojimo osude i ismijavanja okoline?
Ljiljana
Post je objavljen 17.03.2009. u 19:47 sati.