Jutarnje beštimanje uz jutarnju kavu iliti akademijanje i akademsko prigovaranje.
Jutarnje beštimanje uz jutarnju kavu iliti akademijanje i akademsko prigovaranje.
Unatoč tome što nemam naviku pisati o sebi i svojim ultimativno zanimljivim doživljajima ovaj put ću učiniti iznimku stoga što imam nešto pametnog za reći (odnosno, tako se ja tješim).
Tijekom jučerašnjeg dana imao sam (ne)priliku obaviti nekoliko kava, 2 od ukupno tri kave bile su normalne, prosječne i ugodne, no na prvoj sam, isprovociran, uspio u par britkih jezičnih bravura uvrijediti potencijalne poslodavce. Potencijal je sada nestao, poput igranja pikada kuhanim spaghettima.
Ukratko, moja malenkost našla se na situacijski kritičnoj kritičkoj kavi s ekipom koja se sastojala od:
1) Pretili linux korisnik s ofucanom šiltericom na glavi i bradi dostojnoj pravoslavnog arhijereja, jednom rječju open source guru. Komada jedan uz jednu sličnost s kamionđijom, oboje se boje vage.
2) Delboy yuppie manageri novog kova (radim za tatu model) koji smatraju da roza košulja ide dobro uz sivo odijelo te srebrnu KOŽNU kravatu, komada 2, nalik kao jaje jajetu
3) Stariji gospodin system administrator pod čije okrilje spada gorenavedena menažerija
Iako je cijeli "interview" bio dostojan gostovanja "Top liste nadrealista" kod gospodina Cleese-a neću ga u cijelosti prenositi (odabrao Đelo Hadžiselimović) već ću se posvetiti meni najzanimljivijim dijelovima razgovora.
Dakle razgovoru smo pristupili po sustavu kasta, ja kao potraživać posla započeo sam s pozicije kmeta koji bi možda mogao pošteno robovati za višu kastu. Kako bi se ta početna pozicija nametnula ali i afirmirala ekipa je odabrala taktiku spuštanja na razinu na koju moja malenkost spada. Na stranu primitivština takvog komunikacijski vrlo nepristojnog i ucjenjivačkog pristupa, radi se (po meni) o jednoj divnoj šah mat poziciji.
Ukoliko im dopustim da me sabiju u pokornost dobit ću nikakvu plaću (u pravilu mi se nudi do 3500kn za posao koji vrijedi i 10000kn) i vrlo loše uvjete rada (mobbing). Ukoliko im se imalo suprotstavim, riskiram da ne budem zaposlen. Od ova dva izbora uglavnom biram ovaj potonji iz jednostavnog razloga--posao na kojem moraš trpiti mobbing i za kojeg primaš premalu plaću nije vrijedno ni raditi.
Od vrlo širokog dijapazona divnih stopostotnih gluposti koje su mi izrečene izdvojit ću ovom prilikom one koje se uklapaju u zaključak koji želim donjeti.
Kao prvo i prvo zaratili smo se oko posla system administratora pri čemu je njihov pregovarač bio manager koji o tom nema pojma ali je zato tu mini-me s šiltericom kojemu manager povremeno uputi značajni pogled kako bi ovaj makar na trenutak mogao napustiti svoje autistične fantazije o tome kako će linux jednog dana pomesti Microsoft i reći nešto što bi mene trebalo uvjeriti da je moj platni razred prvi osnovne.
Od predivno pametnih stvari koje mi je on izrekao (a on se najbolje držao od svih prisutnih na polju pregovaranja, jer ipak nekog vraga zna, makar isti bio maltene neuporabljiv, no u tu tematiku, nemajte brige, nisam htio ulaziti, općenito se o vjeri ne diskutira s vjerskim fanaticima) izdvojit ću par divnih mitološko religioznih izjava;
1) ne znaš ti (i to je sve što je bitno za ovu poruku) koliko je teško administrirati mreže
- otkud on zna što ja znam?
2) nisu mreže tako jednostavne (time čovjek zapravo želi reći da NJEMU mreže nisu baš tako jednostavne, a radi inflacije ega ne može pojmiti da nekom jesu)
3) pa neće se mreže same konfigurirati
- u načelu, kada je američki ARPANET razvijao internet jedna od njegovih osnovnih značajki trebala je biti (i postala je) decentralizacija i neovisnost od jednog središta, svrha tog pristupa poslu jest (očito) mogućnost nesmetanog nastavka komuniciranja bitnih strateških informacija unatoč razaranju određenog broja računala.
- kako bi to "funkcioniralo" stvoren je set protokola koji je doista perpetualno sam konfigurira, sam DHCP služi svrsi autokonfiguracije, IP adrese su u službi autokonfiguracije, switcheri su zaslužni za autokonfiguraciju, routeri također, poanta cijele priče jest autokonfigurabilnost koja je moguća ukoliko su zadovoljeni određeni uvjeti (funkcionalnost očvrsja i napudbine, bljuv)
- dakako, očvrsje i napudbina donose na stol cijeli niz specifičnosti, no s pragmatičnog stajališta nitko ne može znati kako konfigurirati postavke svakog routera na tržištu i to bi bilo nerealno za očekivati, ono što se očekuje jest mogućnost nalaženja (RTFM!) informacija o tome kako konfigurirati određeni hardware
4) "e kako bi onda riješio xyz" problem u "trivia" klasi problema izrazito specifičnih za određenu rijetku situaciju - što je primjer za pokušaj da se manipulativno istjera voda na vlastito kolo
- radi se o podizanju uloga "sve ili ništa" stavljanjem na stol primjera za problem kojeg osoba sama nije bila u stanju riješiti kao primjer kako je njen posao zahtijevan
- jasno da ja u ovom trenu ne znam gdje stoji ta-i-ta opcija na određenoj aplikaciji, no s druge strane niti on zna gdje stoji koja opcija na mom kućnom računalu
- na tu provokaciju odgovorio sam protupitanjem, "kako Vistu natjerati da prepoznaje Windows XP SP1 stroj", to pitanje je idealan primjer kako nešto sasvim banalno može biti dovoljno specifično da osoba koja inače stvarno mnogo zna ne zna trenutno ponuditi rješenje problema
- čovjek se dakle poziva na fah-idiot klasu znanja, tj. dobrog poznavanja specifičnosti in house software-a i hardware-a, a kompletno je "imun" na spoznaju da netko s općim nivoom znanja može stići njegovo "kuharica" znanje za 1 radni dan, a da će u slučaju eventualne promjene software-a ili hardware-a u firmi PRIJE unaprijediti svoje znanje
- FER bi u jednom trenu ipak morao uzeti u obzir da elektrotehnika nije istoznačnica računarstvu, a specifičnost moderne informatike jest mogućnost brzog učenja novih metoda rješavanja problema i zadaća dok su njihovi studenti (osim dakako, onih nekoliko naturščića koji kao aveti lebde sivim hodnicima FER-a koji se diće prirođenim razumijevanjem svih aktivnosti iz ljudske domene koja nema dodira s seksualnim životom) mahom i redom programirani da ne trebaju učiti ništa nakon što jednom diplomiraju. Od svih grana ljudske djelatnosti informatička se mijenja najbržom stopom, inzistirati na stavu da "već sve znam" nije osobito produktivno. Priznavanje da je dugogodišnji studij FER-a tek početak jednog teškog puta , bljutav je svima koji se nalaze u toj interesnoj sferi. Profesori ne žele eventualno smanjenje opterećenja (o kojem im ovisi plaća), a studenti ne žele da se dokine s tradicijom da se već na drugoj godini FER-a može naći posao radi precijenjenosti diplome. Ne krivim ih, na njihovom mjestu, ja bih radio točno iste strateške korake. Možda će suradnja FER-a s strukovnih školama (" FER inside " brand haha) popraviti stanje da FER ispumpava u akademsku zajednicu stručnjake kojima je najveća zapreka u stručnom znanju njihovo obrazovanje, pa počinju učiti tek kada se konačno riješe ispita, i stvoriti stručnjake koji ipak mogu određene "prizemne" zadatke ipak obaviti.
5) najdivniji argument kojeg sam tog dana čuo bio je "e nije lako konfigurirati backup server, on mora imati i reduntantni sustav", ne znam je li potrebno posebice naglašavati da će backup server imati contingency plan (prijatelj je napomenuo da redundantno u našem jeziku znači nepotrebno) jer mu je to osnovna svrha, to je kao naglašavati da auto "ide po cesti".
Da sad ne duljim (već sam odveć oduljio) šilter-bradonja je na nagovor dresera pokušao oslabiti moju pregovaračku poziciju, no to je učinio s porazno lošim argumentima koje nije bilo teško pobiti, na što je dotična osoba nastavila gledati u pod i kontemplirati sutrašnje rekompajliranje kernela.
Pritom sam prošao razinu jedan i došao pred "boss-a" razine 2 - managera.
Vidite, iako je EFZG bijedna isprika za studij (ispiti se prodaju na onim fakultetima koji obučavaju ljude za one struke na kojima se može "švercati" -- dakle. na FER-u se primjerice ne prodaju diplome jer će se na prvom poslu zorno vidjeti da je diploma kupljena, samo na prometnim znanostima i ekonomskim znanostima stanje stvarnosti omogućava da se netko bez znanja idealno uklopi u (ne)radnu sredinu - eto divnog primjera međuovisnosti ponude i potražnje).
Sramotna činjenica da se u pravilu pri zapošljavanju ne čini razlika između ekonomiste s EFZG-a i onog s VERN-a (i inih protofakulteta) dovodi do toga da postoji mnogo divnih mladih ljudi bez ikakvog sustavnog obrazovanja, koji su nekakvi manageri po obiteljskoj liniji po nekim obiteljskim firmicama, a ne znaju tko su Kardum, Radman i Rohatinski.
Interesatno je za primjetiti da je "šet" autistu netko s fakulteta koji nije ni blijeda sjena jednog FER-a. Toliko tome da se hijerarhija u nas stvara na počelima meritokracije (zasluga).
Manageri su udruženim snagama odlučili oslabiti moju pregovaračku poziciju kako bi dobili roba koji će raditi za njih pa su na stol stavili argument sasvim nove razine i novog supstratnog područja;
1) "zar ti misliš da je prodavati stvari lako?"
- ne znam kakve to veze ima s mojim potencijalnim radnim mjestom pomoćnika system administratora ali cijenim to što smo se vratili na prvu početnu točku koja glasi "ti ne znaš, pa ćeš stoga biti nisko plaćen" === vidite, svrha cijele ove komunikacijske strategije jest stavljanje mene u poziciju da budem sretan s 3000-3500kn plaće
- na ovaj početnički šahovski potez odgovorio sam molbom da mi se objasni precizno što je to pri prodaji toliko teško jer iako sam ja prodavao mnoge stvari u životu, ne mogu se trenutno sjetiti (šatro) što je u tome teško
- jasno kao što sam i htio; ekipi sam aktivirao narcisoidnu crtu (širine američke autoceste s 8 traka) osobnosti pa su krenuli objašnjavati laičkim terminima nešto vezano za kontakt s mušterijama (sami nisu u stanju definirati o čemu govore), na to sam ih pitao da li su prošli NLP poduku, ili TA obuku? Jasno, oni nikad za to čuli nisu nego za nedostatak obrazovanja nadoknađuju ogromnom zalihošću prirođene im obiteljske povezanosti, ovaj pardon, inteligencije...
- na kratko smo popričali o mom psihološkom, psihoterapijskom, komunikološkom (neurolingvistično programiranje, transakcijska analiza) fakultetskom obrazovanju i iskustvu u direktnoj prodaji u kojoj sam radio cijelu mladost pa smo zaključili da ni na tom području neće biti u stanju postići relativiziranje tj. oslabljivanje moje pregovaračke pozicije (no, nije da ne cijenim uloženi trud).
Nakon toga, prešli smo na direktne i osobne uvrede (jer im je ponestalo ostalih argumenata, a uski umovi ne znaju za alternativu) pa su (klasika) počeli pljuvati moje obrazovanje tj. studij (lako je vama budalu zajebavati) - pa su tako odlučili staviti malo soli na ranu pa su rekli "baš dobro da će se šparati na državnim službenicima, to je najbolja strategija za oćuvanje likvidnosti države", da su pribjegli osnovnoškolskom zadirkivanju govorili su njihovi međusobni posprdni pogledi i govor tijela (zauzimanje nadmoćne pozicije). Čovjek se zapita, ako sam ja kao obični seoski učo prošao komunikološku edukaciju - kako to da uspješni prodavači nisu, no ja na temelju svoje diplome ne mogu raditi njihov posao? S obzirm na njihov maksimalno neprilagođen i transparentan komunikacijski stil, ja im ne bih dao ni da prodaju cigarete po ulici.
Na to sam im objasnio kako se Obama (za studente EFZG-a; to je trenutni predsjednik amerike, onaj crnac šta je stalno na telki) zeznuo što je uopće davao novčanu pomoć američkim managerima kako bi oni ponovili grešku i opet sebi isplatiti velike honorare, time opet ostavljajući firmu na rubu bankrota, odakle sam proširio priču na to da su preplaćeni manageri uzrok skoro svake veće krize (i rata) kroz povijest. Da se ne može svim silnim ljudima koji rade 99% posla uzeti novac kako bi se posebice nagradilo egomaniju bahatih managera to je jasno svima osim jasno managerima kojima ni ne možemo osobito zamjeriti zauzimanje emotivnog dvoličnog stava znajući da se moral, snošljivost i logička prosudba razvijaju kao nuspojava obrazovanja, budući da njima ono vrlo očito nedostaje. Tata može kupiti diplomu, no zrelo rasuđivanje i znanje ne može.
S ekonomskih fakulteta uglavnom se regrutiraju budući direktori, a njihovo bazično znanje je zabrinjavajuće
Za kraj:
Je li uopće moguće na jednom ovako postavljenom razgovoru "dobro proći" tj. zadovoljiti i svoje egzistencijalne potrebe, ali i potrebe nesuđenog poslodavca za kvalitetnim kadrom? Treba li kimati glavom i time prihvatiti loše uvjete zaposlenja i nisku plaću, kako bismo svojim radom nekom drugom zaradili treći auto? Isplati li se šutiti ili se isplati s rogatim bost? Ili se oboje ne isplati?
Cijeli razgovor je s mojeg stanovišta bio tako bizaran da sam u jednom trenu odista zabrijao da me snima skrivena kamera. No, na žalost ova menažerija je mislila ozbiljno.
Kada će poslodavci shvatiti da je u interesu njihovog poslovanja da konačno dobiju nedvosmislene informacije o tome kako su objektivno rangirani studiji u našoj zemlji? Kad će neznalice s EFZG-a (a nedobog VERN-a) prestati zauzimati direktorske pozicije (i voditi državu u bankrot), kad će sustav (ako ikad) postati meritokratski?
Svaka budala može prodati auto, što je nedavno rečeno i na HRT-u, tj. rečeno je da je povodom masovnih otkaza u toj prodavačkoj struci hitno organizirano preškolovanje za stjecanje potrebnih vještina za prodaju drugih artikala, zar je moguće da dotični ne mogu transferirati dio stečenog iskustva na prodaji automobila na prodaju kruha?
Počnimo s pogledom u oči, osmjehom i s "dobar dan", to je već pola puta ka prodanom proizvodu, ali i pola puta kojeg je našim prodavačima jako tegobno prevaliti.
Koliko se god ljudi tješili, fakultetsko obrazovanje je fakultetsko obrazovanje, ili ga imaš, ili ga nemaš. Kada će se u zemlji znanja znanje početi i nagrađivati?