u tim prilikama samoće, kad se mogu posvetiti sebi, tada posegnem za specijalitetima, za hranom
koju najviše voli moja dušica i tijelo.
uzimam i i trpam u sebe glazbu uz koju osjetim zanos, koja me podiže ili
spušta ovisno o fazi u kojoj sam i koja taži moju glad za doživljajima glazbenim. violinist koji svira tango sad je
prava poslastica.
zatim počinjem grickati drage mi knjige, odlomke koji mi pružaju utjehu, pravi ovisnik sam o
grickalica te vrste.
pjesnici neki koji mi taže žeđ, i njih tada konzumiram, u malim gutljajima. ab šimić trenutno je omiljen u mom
svijetu ovisnosti o hrani i piću. i jedan kojem ne znam imena.
uživam večeras u atmosferi stana, prigušenog svjetla i u svojoj samoći.
tako se sada sve jednostavnije čini,
sada kada sam sita.
Post je objavljen 15.03.2009. u 19:28 sati.