žao mi je što sam Vas zanemario posljednjih dana ali imao sam pune ruke posla. Knjiga lijepo napreduje i iz dana u dan stranice se pune. Pokušavati ću češće pisati Vam.
Jučer sam gledao Oprah Show. I to njezin DVD koji je izašao povodom 20 godišnjice The Oprah Winfrey Show-a. Razlog zašto sam skinuo taj DVD je jer sam vidio da na njemu ima dodatak „iza scene Oprah show-a“ pa je to bio jedini razlog, dok ga nisam do kraja skinuo sa torrenta i raspakirao. Počeo sam gledati DVD.
Ono što je usljedilo me šokiralo.
Pokazala je svoj put za Božić u Afriku. Darovala je 50 000 djece sa poklonima među kojim su se pronašli slatkiši, odjeća, obuća i igračke. Svako dijete je dobilo i mjesečnu zalihu hrane.
Nekima od njih to je bio prvi poklon u životu. Ta radost i ta sreća djece koja su dobile te poklone su me dirnule jako. Pišući ovo suze mi teku kada se sjetim. Kako ta djeca mogu biti sretna sa malim stvarima. Pola ih ima sidu, roditelji im umiru svakodnevno ali Oprah im je barem na jedan dan darovala osmjeh, sreću i zaborav na sve probleme.
Ona sama se nekoliko puta rasplakala jer su emocije bile jake. Svatko je dobio svoju polaroid fotografiju kraj bora. Neki su tada prvi put vidjeli bor i slikali se. No jedna djevojčica je pala Opri u oko. Isona je devetogodišnja djevojčica koja je ostala sama nakon što joj je majka oboljela od AIDS-a i završila u bolnici. Ona je vjerojatno među sretnicima koji uopće vidi bolnicu a ne umre na ulici ili u kući. Isonina želja je da nebude sama i da joj se majka vrati. Svakodnevno joj napiše po jedno pismo i pošalje.
Odlazi u posjeti majci, uz pomoć Opre prvi put otkako je smještena u bolnicu jer tamo djeca nesmiju. Oni u bolnici nemaju ničega. Nikakve lijekove, nikakve tablete protiv bolova NIŠTA. Jedino što su ženi davali bila je infuzija. Kada je to Oprah saznala rasplakala se.
Stanje njezine mame se poboljšalo ali tko zna do kada. Došlo je vrijeme polaska. Isona je ostavila majci onu polaroid fotografiju kraj kreveta i poljubila ju i zagrlila. Vjerojatno posljednji put.
Za par dana došla je vijest da je njezina majka umrla.
Nakon tog filma bilo me sram sebe kao čovjeka. Kako samo mogu misliti na materijalne stvari a gle što neki proživljavaju. Kako me nije sram samo žaliti se i kukati na neke glupe sitnice kada drugi nemaju što jesti niti u čemu hodati.
Svi smo mi tako sretni što imamo to što imamo, ali toga nismo svjesni.
Ono što me jako pogodilo je to da su oni sretni. Imaju život, kakav god da je, makar prožive to što prožive sretni su i zahvalni. To je ono što bi mi ostali trebali naučiti.
Male stvari trebale bi na uveseljavati.
Ali ima veliki ljudi koji pomažu. Na kraju svega nečeš imati prijatelja, ljubav, roditelje nikoga. Ostati ćeš samo ti. TI sam sa sobom. I zato hvala onima koji imaju i daju onima koji nemaju.
Post je objavljen 12.03.2009. u 13:08 sati.