Pregled posta

KAKO SU NASTALI SNOVI

ILI

Priča o čarobnom vrtuljku

(Ova priča je nastala prije nešto više od godinu dana. Napisala sam je za moju najdražu prijateljicu. Njezina je, a i moja želja da je podijelimo s vama :)




Jednom ću možda imati djecu. Trebam nekog da mu ispričam sve te lijepe priče, otpjevam uspavanke i naučim ga o važnosti duge. I leptira, naravno.
No do tada, postoji jedno malo biće kojem želim pokloniti priču prije spavanja. Ona je daleko sada. U maloj sobi je upalila svoju svjetiljku i, ispod šarenog pokrivača, veseli se čitanju.
Ova se bajka, kao i sve bajke na svijetu, kosi s većinom poznatih zakona fizike, kemije i biologije, no znam da mi ona neće zamjeriti. Dakle, priča.

U drevnom nekom vremenu, koje se još nitko nije usudio spomenuti u pjesmama i pričama, nisu postojali snovi. Zamislite kakav je bio taj svijet! Noći su bile samo crno ništavilo, a dani mutni i sivi, isprani kišama i vođeni hirovima svemira. Jedini ukras prirode bilo je stoljetno, nepromjenljivo drveće koje je svoje grane tjeralo gore, prema rijetkim zrakama sunca, koje kao da je i samo zaobilazilo ovaj blijedi svijet.
Vjetar je, međutim, bio stalni gost. Nastanio bi se često na svojim putovanjima u granama visokih stabala i svojom snagom proizvodio zvuk gotovo nalik glazbi, često tugujući što nije postojao nitko kome bi ta glazba nešto značila.
U tom mračnom svijetu živjeli su i ljudi. Pognute glave, bez želje za visinama, vukli su se po zemlji, boreći se sa svojim sudbinama, gluhi za glas vjetra.
No jednog dana, u maloj kolibi u ljudskom naselju, rodila se neobična djevojčica. Naizgled, nije se razlikovala od drugih. Imala je i oči i nosić i usta, male uši, skrivene ispod zamršene kose, a njene nožice su žustro gazile po poljanama. No razlikovala se od drugih zato što su njezine oči primjećivale svijet oko sebe i njezine su uši čule glazbu visoko u lišću stabala. Uvijek s kistom i bojama u ruci, mjesecima je dolazila i satima sjedila pod krošnjama, pokušavajući na papir prenijeti ljepotu koju je bila sposobna vidjeti u svemu. Ponosno drveće, polaskano i uzbuđeno njezinim divljenjem, da bi je usrećilo počelo je jednog dana mijenjati boju lišća, stvarajući prekrasne slike na njezinom papiru i dopuštajući vjetru da jedan po jedan list spusti na njezine ispružene ruke. Bila je to prva jesen u boji, no kad i posljednji list pao na zemlju, uslijedila je hladna zima.
Djevojčica je, unatoč tome, i dalje svakodnevno dolazila, ponekad pokušavajući zagrijati hladnu, ispucanu koru drveća svojim nježnim rukama i toplim dahom, i slušajući utješnu pjesmu vjetra koji joj je govorio da je drveće sretno što joj je moglo pružiti toliku ljepotu i radost.
Jednog dana, sunce je provirilo iza oblaka i raznježilo se pri pogledu na neobičnu djevojčicu koja je i tog dana hodala od jednog do drugog stabla grleći ih. Odlučilo joj pomoći uperivši svoje jarke zrake i budeći njima usnulu prirodu. Drveće je, okupano suncem, ponovo propupalo, zaodjenuvši se ovog puta ne samo lišćem, nego i najljepšim cvjetovima. U prirodu su doselile ptice i male šumske životinje, ispunjavajuću je zvukovima života. Iz zemlje su izniknuli grmovi i livade su se pozlatile maslačcima. Čak su se i ljudi počeli radovati i primjećivati prekrasne stvari koje su se događale oko njih. Svojim očima i rukama punim ljubavi djevojčica je obojila svijet.
No, noći su i dalje bile mračne i, unatoč mjesecu i zvijezdama koji su ih pokušavali osvijetliti, svake su noći boje nestajale u tami. U svojoj mračnoj sobici svake je večeri neobična djevojčica tužna odlazila na spavanje, često neutješno plačući sve dok je ne bi svladao umor. Nedostajale su joj boje i svake se večeri iznova bojala da je svijet nestao zauvijek. Jutrima bi zato, čim bi se razdanilo, trčala iz svoje kolibice i s olakšanjem pozdravljala ptice i cvijeće.
Jednog od tih jutara, dok je sretna već lutala šumskim puteljcima sa svojim kistom i bojama, na proplanku ugleda nepoznatu ženu duge, sjajne kose, okruženu bijelim konjima zlatne grive koji su veselo trčali uokolo. Žena joj se obrati:
- Čujem te često kako plačeš noćima. Zašto si tužna neobična djevojčice?
- Bojim se mraka. U njemu nestaje svijet. Ne vidim u mraku svoje ruke i čini mi se kao da i sama nestanem kada se spusti noć. – žalosno je odgovorila, pitajući se kako ova gospođa zna za njezine strahove.
- Hoće li te utješiti ako ti kažem da će te svijet svakog jutra čekati kada otvoriš oči? – upitala je žena.
- Dok je dan, znam da će svakog jutra svanuti, ali navečer mi strah stisne srce i zbog njega ne mogu osjetiti nadu da ću ponovo vidjeti ova velika stabla i da ću slušati vjetar pod krošnjama – odgovori djevojčica.
- Ti si posebna djevojčica i zbog toga imam za tebe dva poklona. Za početak, načinila sam ti svjetiljku od svjetla krijesnica. Kada padne večer, ponesi je u svoju sobu i ona će rastjerati tamu. Tako ćeš još dugo nakon što padne noć moći uživati u slikama koje si tog dana naslikala. Vidjet ćeš boje i cvijeće i bijele oblake koji su tog popodneva plovili plavim nebom. A kada te svlada san tada ćeš se poslužiti ovim drugim poklonom – pruži joj neobičnu drvenu igračku.
- Ovo je čarobni vrtuljak, reče joj – kada ga navineš on će proizvesti glazbu koja doziva snove. Snovi će postati dio tvojih noći. Dok budeš spavala, događat će ti se prekrasne stvari u najljepšim bojama. U njima ćeš moći lutati šumom i igrati se s kunićima koji su po danu previše plašljivi da bi se družili s tobom. U snovima ćeš moći dohvatiti sve oblake koji su ti za dana bili previsoki i izbliza pogledati svakog leptira koji ti je tog dana umaknuo. A ovi konjići koji se vrte u krug, odvest će te i u druge svjetove za kakve nikad nisi ni znala da postoje.
Kada je to rekla, žena se sagnula i nježno poljubila djevojčicu, a zatim nestala u šumi zajedno sa svojim konjima. Jedini trag što je iza nje ostao bio je svjetlucavi vjetar koji je još dugo plesao oko sretne djevojčice…


I tu je priči kraj. Ako se pitaš je li djevojčica upotrijebila svoje nove igračke, uvjeravam te da je to učinila već prve noći, i u svim noćima koje su uslijedile, i da je sanjala prekrasne snove.
Sada je na tebi red da isprobaš čarobni vrtuljak i uživaš u lijepim snovima. U njima, noć ti uzvraća svu ljubav koju danju poklanjaš drugima, čineći ih boljim i sretnijim ljudima i svojim očima bojeći svijet najljepšim bojama.

Post je objavljen 11.03.2009. u 21:27 sati.