S ranom zorom stigli smo u Jammu na sjeveru Indije. Ujutro je malo prohladno. Oblačno je. Ovaj kolodvor djeluje nam neprijateljskiji od bilo kojeg do sada. Po kolodvoru šetaju vojnici u pancirkama i s kalašnjikovima, neki zabarakadirani iza vreća s pijeskom. Pred kolodvorom još više vojske, vojnih kamiona i zabarakadiranih vojnika. Napetost se osjeća na svakom koraku. Dobrodošli u Kašmir!
Jammu je zimska prijestolnica indijske države Jammu i Kašmir. Ljetna je Srinagar, nekih 300km sjevernije u Himalajama. Svi smo mi čuli za Kašmir, nažalost zbog nekoliko ratova i niza drugih manjih sukoba koji su vodili Indija i Pakistan. Danas je Pakistan podijeljen – jedna trećina najsjevernijeg dijela Kašmira okupirao je Pakistan, a južne dvije trećine pripadaju Indiji. Trenutna granica između dvije države je tzv. 'line of control', jedna od najstrožih i najopasnijih granica na svijetu. Problem s Kašmirom javio se kada je Indija postala neovisna od Britanaca 1948. godine. Do tada je Indija bila jedinstvena no te godine od Indije se odvojio većinski muslimanski Pakistan. U Kašmiru je nastao veliki problem. Naime, on se sastoji od tri dijela, većinski hinduističkog Jammua, muslimanskog Kashmir Valley i budističkog Ladakha. Sveukupno je najviše muslimana pa je prema tome Kašmir trebao pripasti Pakistanu. Kašmirski maharadža, inače hinduist, odlučio je da se Kašmir pripoji Indiji.
Jammu nazivaju vratima u Kašmir. Ovdje završava indijska željeznička mreža i započinju vijugave i strme ceste koje vode prema sjeveru i istoku, duboku u Kašmir i Ladakh. Jammu sa svojom hinduističkom atmosferom (naime, u gradu se nalazi stotinjak hinduističkih hramova zbog čega je Jammu prozvan gradom hramova) nije zapravo Kašmir. On teritorijalno pripada indijskoj državi Jammu i Kašmir, ali pravi Kašmir o čijim ljepotama se puno govori je zapravo nešto sjevernije prema Srinagaru i Himalajama.
Naš je prvi plan bio krenuti odmah iz Jammua autobusom ili džipom prema Srinagaru. Stvari su u kašmirskoj dolini trenutno mirne, ali uvijek prije puta preporuča se dobro informirati se. Čak je i Jammu, koji je bio u prošlosti česta meta napada militanata, trenutno miran. No, Iris je izašla iz vlaka s bolovima u trbuhu. Počelo joj se vrtiti i povraćati. Sinoć je s nekim “čičom Sikhom”, kako ga ona zove, otišla na čaj. U indijski čaj uvijek stavljaju mlijeko i čini se da je to za nju bilo kobno. Danas ne možemo nastaviti putovanje. Moramo prespavati u Jammuu ne bi li se Iris oporavila. U veoma mutnom turističkom uredu na kolodvoru prikrpao nam se tip koji nas vodi prema hotelu. Naš hotel koji se spominje u Lonely Planetu (Hotel Diamond) prava je rupčaga. Lonely Planet ga čak preporučuje kao svoj izbor. Morat ćemo ozbiljno popričati i s Lonely Planetom, a ne samo s Mister Palinom. Nakon nekoliko bezuspješnih kucanja po hotelskim vratima, hotel Sitara odlučuje nas primiti tako rano ujutro. Iris je jedva dočekala dobar i čist krevet, ali i WC da se pošteno izriga nekoliko puta. Potekle su i rijeke proljeve. Tipično trovanje hranom. Stanje je zaista kritično. Mi ostali smo trenutno dobro.
Tip iz turističkog ureda negdje oko 16:00 sati kuca nam na vrata. Čovjek se u Indiji zaista ne može odmoriti. Zanima ga da li smo se odlučili sutra za Srinagar. I on želi ubrati proviziju. Bez imalo pardona zalupili smo mu vrata u lice. Čujemo da nam je opsovao. Who cares.
Navečer izlazimo u šetnju gradom. Naš hotel je u tzv. donjem gradu koji je takva rupčaga da ne znam kada sam zadnji put vidio takvu rupčagu. Otvorena kanalizacija teče uz rub ceste s jedne i druge strane. Smrad je nevjerovatan. Zatim je tu smrad ustajale ribe na nekoj mini ribarnici, odnosno nekoliko štandova s ribom na cesti. Jerku čak pada na pamet da bi uzeo nešto frigane ribe no uspijevamo ga odgovoriti. Ne treba nam još jedno trovanje hranom. Meni se od svih tih mirisa okreće želudac. Ipak, bez problema uspijevam u sebe ubaciti desetak ražnjića od ovčetine izroštiljanih pred nama. Lokalci su Vanju i mene gledali kao da smo došli iz Biafre, ali što ćeš – tako je to kad skoro deset dana ne okusiš mesa, nego samo brstiš travu.
Nalazimo tzv. gornji grad koji se nalazi na vrhu dugačkih stepenica uz koje su se s jedne i druge strane smjestile male trgovine. Svaku drugu drže ulični zubari s izloženim svakojakim zubima u izlozima. Very bizarno. U gornjem je gradu trgovina do trgovine, od odjeće i obuće preko elektronike do suvenira i hrane. Dosta je trgovina vojničkim šatorima, vrećama za spavanje, vojničkim čizmama, ruksacima, dekama... Čini se da barem njima s ovoliko prisutnom vojskom u Jammuu cvijeta posao. Zanimljivo je da u Jammuu, kao ni u ostalim gradovima koje smo posjetili u Indiji, ne pronalazimo neki zapadnjački shopping centar ili barem jedan zapadnjački supermarket. U jednoj slastičarnici isprobavam odlične lokalne slatkiše. Dosta koriste bademe, kokos, mlijeko u prahu. Valjda mi od nekoliko komada neće biti ništa.
U gornjem gradu nailazimo i na prekrasan hinduistički hram. Dva vojnika s pancirkama i kalašnjikovima zabarakadirana na ulazu u hram kažu nam da možemo ući, ali da naše ruksake iz sigurnosnih razloga moramo pustiti vani. Odustajemo. Još da nam ih netko popali.
Putem natrag do našeg hotela komentiramo kako je Jammu prepun hotela, uglavnom praznih. Imamo dojam kao da svakog trena očekuju nezamislivu invaziju stranih turista na grad. Barem se ljudi nadaju. Čini se da su četiri Hrvata trenutno jedini ludi turisti u Jammuu. U našoj šetnji gradom nismo vidjeli ni jednog jedinog stranca.
Natrag u hotelu, Iris je puno bolje. Nema više što ispovraćati ili israti tako da se smirila.
Još nema dogovora za sutra.