Pregled posta

DAN 8, 06.03.2009. - Toliko bizarno da je zabavno (Attari, Indija)

Kako li sam se dobro naspavao noćas. A i ostali također. Čak se i Iris smirila i jutros sve okrenula na šalu. Hrpetine hodočasnika koja je sinoć pod otvorenim nebom prekrila čitav pod dvorišta našeg prenočišta danas nije bilo na vidiku. Svi su se rano probudili i otišli vjerovatno u hram. Za sobom su na podu samo ostavili razbacane deke i madrace. Volonteri moraju sad prenočište dovesti u redu jer navečer će ponovno ovdje biti pun pod hodočasnika.
Nakon ručka u restoranu hotela Sita Niwas gdje sam probao odličan paneer punjab (indijska vrsta sira, nalik na tofu, kuhan u blagom umaku od različitih začina) krećemo put Pakistana. Iako mi je posjetiti Lahore u Pakistanu u jednom trenutku bio u igri prilikom formiranja plana ovog puta, odlučio sam ga na kraju preskočiti. Lahore se nalazi svega oko dva, dva i pol sata vožnje od Amritsara, ali presudni faktor koji je doveo do izbacivanja Lahorea iz itinerera bila je pakistanska viza koju sam mogao dobiti u Sarajevu ili pokušati u New Delhiju. No uz cijenu od 500 kuna što je previše samo za izlet od 2-3 dana preko granice.
Nas zaista danas popodne put vodi prema Pakistanu, ali samo do granice Attari/Wagah koja je od Amritsara udaljena 30km. Ispred ulaza u Zlatni hram čitav niz džipova svaki dan u 15:00 sati vozi prema Attariju. Razlog je čuvena ceremonija zatvaranja pakistansko-indijske granice. Granica se službeno zatvara u 16:00 sati, ali ceremonija za turiste započinje sat i pol kasnije i traje pola sata. Najbolje je u Attari doći barem sat vremena prije ceremonije kako bi se uhvatilo dobro mjesto. Za strance je predviđeno posebno gledalište bliže samoj granici gdje se odvija ceremonija. Za Indijce ovo je besplatno kazalište na otvorenom. Za Pakistance čini se također. No dok je Indijsko gledalište (koje nalikuje na arenu) dupkom puno, ono pakistansko je više nego poluprazno. Gledam Indijce – jedan dio je samo za muškarce, drugi uz njih samo za žene, treći samo za strance, a četvrti za VIP posjetitelje. Na pakistanskoj strani muškarci i žene su potpuno odvojeni, jedni na jednoj, a drugi na posve drugoj strani gledališta. I pakistanske su žene naravno potpuno zamotane, mnoge u burkama, dok su Indijke puno slobodnije odjevene. Sa svih strana vijore se zastave, indijske na indijskoj, pakistanske na pakistanskoj strani. U zraku se osjeća pakistansko-indijski antagonizam.
Odjednom počinje ova bizarna ceremonija. Preko razglasa trešti indijska glazba poput one iz bollywoodskih filmova. Žene izlaze iz gledališta na cestu koja vodi prema Pakistanu, a na čijem se kraju nalazi po jedna zatvorena kapija sa svake strane granice. Uzimaju indijske zastave i poput sletova počinju trčati sa zastavama prema kapiji, zamahnu par puta njome pred nosom Pakistancima i zatim se vrate predati zastavu drugoj rundi žena. Pakistanci su na drugoj strani nešto mirniji. Vidi se tek jedna zastava koja se vijori da je svi Indijci mogu vidjeti. Nakon sletova kreće Attari disko. Na istoj cesti žene počinju plesati onako slobodnije odjevene pred Pakistancima. Dobro da je kapija zatvorena jer bi nekom Pakistancu jednom mogao puknuti film. Slijedi glasno klicanje uz pomoć animatora: “Živjela Indija!”, odnosno “Živio Pakistan!” na drugoj strani granice.
Glavni dio ceremonije međutim ne vode gledatelji, već indijski vojnici i pakistanski rendžeri, odnosno pijetlovi. Zovem ih tako zbog njihove kape s velikom lepezom u obliku pijetlove glave koju imaju i jedni i drugi, a koji je sastavni dio njihove ceremonijalne odjeće. Indijci su u vojničkoj tamno narančastoj boji dok su Pakistanci u crnom. Kapije se nakratko otvaraju. Vojnici i rendžeri jedan po jedan sa svake strane bizarno smiješno koračaju prema granici pokušavajući u svojim pokretima pokazati što više žestine, hrabrosti i naljutiti protivnika. Šepure se jedni pred drugima poput pijetlova. Zatim slijedi spuštanje pakistanske i indijske zastave sa stijega jednako u milimetar jer ne daj Bože da se indijska zastava vijori na stijegu duže od pakistanske ili pakistanska od indijske. Mogao bi zbog zastave izbiti još jedan pakistansko-indijski rat. Na kraju se glavni komandanti s jedne i druge strane brzo vojnički rukuju i obje se kapije svom žestinom zalupljuju. Granica je zatvorena. Koliko god postoji antagonizam između Indijaca i Pakistanaca, koliko god jedni žele nadglasati druge i koliko god jedni žele pokazati da su bolji od drugih, cijela je ova ceremonija dobro izkorigirana predstava s jedne i druge strane i ne bi bila moguća bez međusobne suradnje. I ne mogu vjerovati da se ovo organizira svaki dan. Bizarno.
Sunce zalazi za Pakistanom dok se polako vraćamo u džip i s obitelji Danaca vraćamo u Amritsar. Moramo uhvatiti noćni vlak za Jammu, zimsku prijestolnicu indijske države Jammu i Kašmir. Jammu je od Amritsara udaljen 207 km.
Vlak već u polasku kasni sat vremena što nama nije svejedno jer se po kolodvoru u 01:00 sat iza ponoći muvaju mutni tipovi. Među njima je i nekoliko pijanih Sikha. Na pitanje kako to da Sikhi mogu piti jer znamo da im je alkohol zabranjen, jedan nam govori da je vojnik i pokazuje nam svoju 'liquor card' iskaznicu. Saznajemo da je vojnicima Sikhima ipak dozvoljeno u određenim prilikama i u ograničenim količinama konzumirati alkohol. Nažalost jedan od njih alkohol je konzumirao u više nego ograničenim količinama pa nam nakon puno dosađivanja ne preostaje drugo nego pozvati vojsku da ga udalji. Iako vojnik inzistira da ga prijavimo za ometanje javnog reda i mira, odlučujemo ne podizati prijavu protiv pijanog Sikha.
Do polaska vlaka zabavljamo se na starim automatima koji važu težinu i na kraju izbace na malenom kartončiću kilažu uz neku mudru riječ. Čini se da sam se ugojio. Na kartončiću piše da imam 87 kg te da ću akumulirati novac u svojim srednjim godinama, da mi je sretni broj 7 te, vjerovali ili ne, da izbjegavam svoje nehigijenske navike.