Od početka ovog bloga, koji je u međuvremenu napunio pune 3 godine pisanja i skoro 70 postova, pisali smo o raznim problemima i posljedicama slobodnog izrabljivačkog kapitalizma kakav nam je donijela moderna globalizacija. Teze su u principu jednostavne: Ako se mi moramo natjecati sa radnicima iz Azije koji ne uživaju radnička prava: minimalne plaće, ograničeno radno vrijeme, godišnje odmore: tada ćemo i mi, da bi ostali konkurentni, morati kad tad srezati i naša radnička prava te postati jednako efikasne „radne jedinke“ kao i „oni“. To je jedan problem. Drugi problem je da kada se svim radnicima u razvijenom svijetu počnu rezati radnička prava i time padnu i plaće: tada ukupna kupovna moć u svijetu pada te brojne ekonomije dolaze u silaznu putanju, a to se upravo događa.
Bojim se da će se taj silazni trend zadržati još dugo vremena, o čemu smo već pisali, iz jednostavnog razloga jer ekonomska elita koja nas je dovela do ovdje i dalje ne shvaća, i ne želi shvatiti gdje je stvarni problem i kako ga riješiti. Stvarni problem nije u krizi kredita, nego u krizi rada i proizvodnje, no to „veliki” ekonomisti još ne shvaćaju, treba im dati još vremena.
Da bi se zaštitio rad i proizvodnja, potrebne su anitglobalističke mjere, tj. potreban je protekcionizam. Ali ne onakav kakav su nedavno imali na umu američki ili francuski predsjednik: zaštitu domaće proizvodnje čelika, odn. zaštitu domaće autoindustrije. Ne takvom protekcionizmu. To je selektivni protecionizam na određenu vrstu proizvoda, koji bi zaista doveo do ozbiljnog trgovačkog rata, kao što kritičari upozoravaju.
Zar ne viditie u čemu je problem!? Gospodine predsjeniče Sarkozy, pa vi ste već nekoliko puta pokazali da znate razmišljati, kao npr. ovdje, ili ovdje.
Potreban je protekcionizam koji bi nas štitio od nelojalne radne snage. Tj. od onih radnika koji ne uživaju radnička prava. Naše zapadne vlade trebale bi postaviti trgovinske barijere i carine svim državama koje ne provode, ponavljem, ne provode, radnička prava: Minimalne plaće, ograničeno radno vrijeme, godišnji odmori. To troje. Ništa više, ništa manje. Pri tome, minimalna plaća, naravno nebi bila apsolutna vrijednost, nego izražena kao određeni postotak obzirom na prosjećnu plaću promtrane države.
Pa ako koja država želi bezcarsinski trgovati sa nama, tada nas prvo trebaju uvjeriti da njihovi radnici uživaju radnička prava. Točka. O takvom protekcionizmu govorim ovdje. Mogli bi ga nazvati „protekcionizmom radničkih prava“.
Naravno, nipošto, ni pod koju cijenu nebih htio da to dovede do ikakve vrste socijalizma. Jer koliko god ovaj izrabljivački kapitalizam bio okrutan ipak u njemu vidim i pravedničku crtu. Naime, u ove tri godine bloganja, naučio sam još malo više o ovome svijetu. Naučio sam da dobre ideje često mogu imati lošu provedbu. Naučio sam da neki od tih istih obespravljenih radnika, kad bi dobili priliku ili „5 minuta vlasti“, jednako bi obespravljivali svoje tada podređene radnike, dojučerašnje kolege. Naučio sam da nema pravde na ovome svijetu. I zato sam u posljednjih godinu i pol počeo cijeniti kapitalizam više nego ikad – jer on nam pokazuje pravo lice svijeta, bez uljepšavanja. U kapitalizmu svatko može vidjeti koliko tko vrijedi: vrijedi jako malo.
Kako onda pomiriti ta dva moja stajališta. S jedne strane bi uvodio „protekcionizmom radničkih prava“, a sa druge strane vidim tu pravedničku ljepotu tvrdog kapitalizma. Dvije stvari mi padaju na pamet:
Prvo: Zaštita ekonomske suverenosti: mislim da svaka država, kraljevina, republika ima pravo i dužnost da zaštiti svoju ekonomsku suverenost – a globalizacija je ta koja tu suverenost agresivno potkopava: pa u tom smislu možemo ovdje predloženi protekcionizam smatrati njenom zaštitom.
Drugo: Zaštita tržišnog natjecanja. Globalizacija ovakva kakvu imamo danas, bez sumnje teži k monopolu i duopolu u mnogim gospodarskim granama. Podizanjem protekcionističkih barijera kao što je ova, primjetno se sužavaju mogućnosti širenja i globalnog utjecaja velikih kompanija. Npr. za konkurentost start-up kompanije nebi više bilo potrebno pokretati pogon u Kini, već bi se konkurentnost mogla ostvariti i sa tvorničkim pogonom u našem dijelu svijeta.
Eto, to su dakle razlozi zašto bi valjalo ozbiljno razmisliti o uvođenju „protekcionizma radničkih prava“.
I dok sam ovo već napisao, vidim da ću danas još i treći put morati citirati predsjednika Sarkozy-a, još jednom dokazuje da zna razmišljati: "Treba mijenjati kapitalizam kako bi bio sustav poduzetnika, a ne špekulanata"-to je doduše jedna druga bliska tema, ali dobro čovjek govori.
Post je objavljen 10.03.2009. u 13:48 sati.