U cijelom svom punoljetnom životu, a to je skoro cijelih sedamnaest godina, samo sam jednom glasovala na izborima. Mislim da je to bilo upravo one godine kada sam napunila osamnaestu, a u državi nam se odlučivalo o neovisnosti. Samo tada, samo te godine vjerovala sam da moj glas nešto vrijedi. Događaji koji su uslijedili demantirali su me potpuno.
U cijelom svom radnome vijeku do sada, samo sam možda godinu ili dvije bila zadovoljna učinjenim. Ali još uvijek radim isti posao. Važan je. I isto tako težak, uzaludan, sramotno loše plaćen, ali netko ga mora raditi. Smatram da ga ja radim dobro.
Ti krugovi koji se šire uvijek imaju isto polazište i isti centar kojem se vraćaju. Mene, koja se prepoznajem i mijenjam svakim iskustvom s kojim se susrećem. Mene, čija je jedina želja zagristi u puninu svega što mogu biti. U cijelome svome životu. Izgledati kako želim, živjeti kako hoću, rasti, donositi vlastite odluke, biti slobodna. Pronalaziti taj put iznova svakoga dana.
To je ono što su nam te gospođe sa smiješnim šeširima ostavile u amanet. Svima nama, a pogotovo ženama. Budimo sve što želimo i možemo biti. Budimo velika i mudra ljudska bića. Da kada proživimo život ne žalimo za propuštenim.
Sretan nam 8. mart.
Post je objavljen 08.03.2009. u 19:50 sati.