Moj prijatelj pedijatar bio je dežuran te večeri i obilazio je klince kako bi provjerio spavaju li u svojim zujećim stakleno-plastičnim kutijicama.
- Inkubatori zuje? – upitah znatiželjno.
- Zuje. Inkubatori tiho zuje – odgovorio je.
- To da se klinci ne osjećaju usamljeno? Tako ja upalim TV, samo da mi zuji! – nasmiješih se.
- Proizveli su inkubatore koji ne zuje pa se vidjelo da nedonešenim bebama treba malo tihe buke, valjda misle da čuju mamine zvukove – pojasnio mi je.
- Bila sam, dakle, u pravu – rekoh zadovoljno.
- I tebi fali mama? – smješkao se.
- Ponekad... – uzvratila sam.
Svima nam ponekad fali, utješio me Igor. Prokleta je stvar biti odrastao. Donosiš odluke. Teško je. Jebote.
Valjda svi imamo djelić bebe u sebi cijeli život. Nedonoščeta. I nedostaje nam ono tiho zujanje.
Post je objavljen 04.03.2009. u 22:26 sati.