Marketing
Dan treći: Hiroshima. Dio drugi: od Muzeja mira do večere.
Ulaznica u Muzej mira prilično je jeftina, samo 50 jena, ali preporučam da platite dodatnih parsto jena za audio vodič, koji sadrži detaljne priče vezane uz svaki od izložaka. Prvo sam mislila da samo ponavlja tekst s natpisa uz izloške, ali kad sam ih počela slušati ostala sam u hodniku do izlaza dok ih nisam sve preslušala. Stoga je u Muzeju lako izgubiti osjećaj o vremenu...
Prvi dio muzeja daje uvid u stanje u Japanu u ratnom razdoblju. Zbog nedostatka sirovina, konzerve za vojsku su se radile od keramike.
No brzo se prijeđe na samu eksploziju. Jedan od brojnih satova koji su zauvijek stali u vrijeme eksplozije.
U muzeju su obrađeni i razlozi i tijek razvoja bombe, popraćen dokumentima, kao i pozadina odluke o primjeni bombe nad japanskim gradovima. Kao u svakom pravom muzeju i ovdje sam nešto naučila - trinitit, nova modifikacija silicijevog oksida, nastao pod visokom temperaturom i tlakom u hipocentru testiranja atomske bombe. Tako je dobio i ime - po testu Trinity.
Maketa razaranja Hiroshime u eksploziji, prema zračnim fotografijama snimljenih samo koji dan poslije... drvene kuće lako gore, pa su samo betonske ostale stršati iznad tla. Crveni štapić označuje točan položaj i visinu eksplozije Dječačića nad Hiroshimom. Atomska kupola vidi se lijevo uz obalu rijeke, a karakteristični Aioi most je taman van desnog ruba slike.
Unutrašnji betonski zid bolnice udaljene 1,5 km od hipocentra, prepun ožiljaka od krhotina prozorskih stakala nošenih udarnim valom eksplozije.
Zgrada je ostala stajati i bila je glavno utočište žrtava bombardiranja. Napokon je srušena 1990, kad je komad zida sačuvan za Muzej. U istoj bolnici su filmovi za rendgen eksponirani zračenjem, iako su bili pohranjeni u spremištu obloženom olovom.
Replika Dječačića u prirodnoj veličini. Uopće nije tako mali.
Tricikl i kaciga 5-godišnjaka koji se igrao u dvorištu u vrijeme eksplozije. Nakon što je umro, roditelji su ih zakopali među ostacima doma, odakle su iskopani i donirani Muzeju kad je osnovan.
U muzeju se čuvaju i fizički ostaci - pramenovi kose koji su ispali djevojci dok se češljala, i koje je njena majka sačuvala uvjerena da će joj kći uskoro umrijeti. No djevojka se ipak oporavila... No najsablasniji izložak je koža prstiju (s noktima!) koja se gulila s ruke dječaka koji je nedugo zatim i umro, a majka je kožu sačuvala da pokaže ocu kad se vrati iz rata. Veliki dio stradalih u eksploziji bili su srednjoškolci koji su radili na raščišćavanju ruševina i stoga bili izloženi svoj silini udara. Kako su tijela često bila spaljena do neprepoznatljivosti, roditelji nisu mogli imati ni utjehu da sahrane svoje dijete, eventualno bi dobili koju krpicu odjeće ili opreme koju su mogli identificirati, ili posmrtne ostatke nečijeg tuđeg djeteta da ga pokopaju kao svoje.
Jedan od izložaka je i "atomska sjena" koju je ostavio netko tko je sjedio na stepenicama banke u trenutku eksplozije. Ta sjena nije, kao što se na prvu loptu pomisli, ostatak čovjeka utisnut u zid silinom eksplozije... ne, mnogo je zanimljivije - kamen od kojega su stepenice dodatno je kristalizirao izložen zračenju pa je od nastalih većih kristala posvijetlio. Samo dio koji je bio zasjenjen ljudskim tijelom ostaje izvorno taman.
Nekako su "rane" neživih kipova skoro potresnije od fotografija žrtava eksplozije. Ako je ovo mogla napraviti kamenu...
U prvi mah najubojiti dio eksplozije bila je paklena vrućina koja je pratila zračenje. Crna slova na papirima upijala su više topline pa su izgorila...
...a ljudi koji su nosili odjeću sa svijetlo-tamnim šarama imali su opekotine po dijelovima tijela koji su bili pod tamnim šarama.
Vrućina je međusobno zatalila bočice za tuš u tvorničkom skladištu...
...kao i posuđe u domovima.
Posljedice su zapravo bile prilično slične "običnom" bombardiranju zapaljivim bombama kakvo je sravnilo Tokyo, sve dok preživjeli nisu počeli obolijevati od radijacijske bolesti... Povijest liječničke potrage za uzrokom te dotad neviđene pošasti također je izložena u muzeju, i istovremeno je fascinantna i tragična.
U hodniku koji vodi do izlaza izloženi su crteži preživjelih, rječito svjedočanstvo nastalo nedugo nakon same eksplozije.
Ne manje dojmljiv od ostalih izložaka je konačni pogled kroz prozor na putu prema izlasku iz Muzeja.
Muzej mira je izvrstan primjer memorijalnog muzeja, nenametljiv, rječit, dirljiv, poučan i začuđujuće neosuđujući.
Nakon muzeja zaputili smo se na zajedničku večeru u finom restoranu. Usput smo prošli pokraj stvarnog hipocentra eksplozije, u sporednoj uličici. Dok su svi uredno slikavali plaketu, ja sam postavila aparat na nju i snimila stvarni centar eksplozije, 600 metara nad tlom.
Večera je bila ne samo ukusna već i zabavna, tu smo zapravo prvi put svi zajedno pričali i družili se. Kapacitet stipendista za pivo premašio je očekivanja iskusnih zaposlenika Zaklade, tako da gđici. Nakamuri na kraju nije ostalo dovoljno novca za tramvaj pa smo taj strašni trošak od 150 jena trebali snositi sami. ;)
Post je objavljen 20.03.2009. u 16:45 sati.