Miljenko Stančić je fino zapisao: "Još se nijedan slikar nije obranio ničim drugim nego kistom" ali nemoguće je ili gotovo nemoguće ozbiljno raditi nešto u umjetničkom smislu a u isto vrijeme ne zapitkivati se i ne promišljati o onome što se radi, zato sam nakratko odlučio odložiti kist. Posljednjih nekoliko godina pokušavam samom sebi dati odgovore na određena pitanja koja me zaokupljaju, primjerice, što je zapravo umjetničko djelo, potpitanje bi glasilo što je to dobro umjetničko djelo, ili što je to što čini jedno djelo dobrim a drugo lošim, i koji je smisao ili uzrok stvaranja? Pitanja su to više manje filozofska i nisam naravno niti prvi niti posljednji koji će ih postavljati. Nakon što se umorim postavljajući ih, privremeno ih zaboravljam da bi se onda opet u nekom trenutku ponovo osvrnuo na njih i tako se nastavio vrtjeti u začaranom krugu vlastite znatiželje i potrage za odgovorima. Odgovori na postavljena pitanja ne mogu nipošto biti sveobuhvatni ni jednostavni; samo Djelo je kompleksan fenomen koji u sebi sadrži mnoštvo slojeva. Problem koji se nameće pri pokušaju rješenja ove jednadžbe jest svojevrsna ograničenost jezika i nedostatnost verbalnog tumačenja pri artikulaciji određenih emocija do kojih dolazi prigodom stvaranja ili promatranja umjetničkog djela. Kao svojevrsni moto cjelokupne "rasprave" naveo bih Wittgensteinovu rečenicu kojom on zaključuje svoj Logičko filozofski traktat: "Ono o čemu ne možemo govoriti o tome treba šutjeti". Zgodna parafraza te rečenice u primijenjene na područje vizualnih umjetnosti mogla bi glasit: ono o čemu ne možemo govoriti o tome treba crtati (slikati). Zato će i ovaj pokušaj mjestimično zazvučati apsurdno i biti još jedan mali doprinos nemogućnosti potpunog određenja.
Što se zapravo događa u procesu tzv. stvaranja, što u biti činimo (činiti, zvuči kao bacati čini) kad stvaramo umjetničko djelo? Umjetnik koristi materijalna sredstva (tvari), njihovom kombinacijom ili preraspoređivanjem (stavljanjem u određene nove odnose) stvara potpuno novi poredak (međusobni raspored) izazivajući pritom nematerijalne tj. duhovne senzacije (učinke, efekte, afekte). Primjenjujući analogiju s informatičkim pojmovima umjetnik koristeći hardware stvara neki novi software. Alkemijskim rječnikom govoreći olovo pretvara u zlato. Osobitost djela određuje i snagu njegova učinka. Autor postiže osobitost djela snagom i osobitošću vlastite izvornosti. Djelo ima razinu koju poimamo svjesno (tematska, likovna) ali posjeduje i onu nesvjesnu (psihološku, duševnu). Iako se radi o fizičkoj djelatnosti, stanovitim rukovanjem materijalnim sredstvima, umjetnost se u biti bavi duho(vni)m, dakle, nečim neopipljivim. Sjećam se jedne Peićeve mogućnosti definiranja: "Minimum materjalnog – maksimum duhovnog". Možemo govoriti o polivalentnosti artefakta. To znači da njegova mnogoznačnost u potpunosti ovisi o promatračevoj percepciji i njenoj slojevitosti. Tu dolazimo i do temeljne teškoće; kako ga onda možemo uopće definirati i vrednovati?
Djelo djeluje. Ovisno o tome na što u promatraču djeluje i kakvu vrstu reakcije pretežito izaziva tako ga i određujemo. Još jedna vrlo jednostavna (ili bitno pojednostavljena) definicija bi bila da je umjetničko djelo sve ono što umjetnik proizvede. A to onda može biti praktično sve, briše se granica između života i umjetnosti (mnogima je takav način pojednostavljenog analognog zaključivanja otvorio mogućnost ulaska u sferu umjetničkog stvaranja) tako da se pod umjetničkim djelom može podrazumijevati i govor, šutnja, spektakl, zabava, potrošnja, konzervirani izmet, vikanje, skakanje, pjesma, slika, film, jelo, da ne nabrajam, štoviše, može to biti i proizvod kojega umjetnik uopće nije proizveo već ga je upotrijebio kako ga je našao (ready made) dakle, pisoar, lopata za snijeg ili sušilo za boce, tada se radi o postavljanju predmeta u određeni novi kontekst, u novi poredak i odnose same stvari ili više njih. Iz toga proizlazi da svatko može biti umjetnik. Onda se briše granica između umjetnika i neumjetnika i svaka je ljudska djelatnost umjetnost. Onda umjetnost kao takva zapravo i ne postoji. No, je li to baš tako? Ili ovdje prestaje rasprava ili je definicija netočna. Svatko mora odabrati za sebe. Ako je sve umjetnost, ipak se očituje nekakva razlika između pojedinih djela u njihovoj kvaliteti i snazi tj. nešto je bolje a nešto lošije ili se barem takvim čini. Novi problem koji se otvara je kako odrediti što je dobro a što manje dobro umjetničko djelo? Danas se smatra da je uloga kritičara bitno drukčija od one kakva je bila nekoć, kritičar više ne sudi nego interpretira, tumači ili čak sam sudjeluje u stvaranju. Tko onda može procjeniti što je dobro i značajno? Sve na koncu, naravno ostaje na promatraču. Svatko bira za sebe. Ako je netko odabrao spektakl onda ga bira za sebe, ako je nekome umjetnost zabava neka se zabavlja i odabere zabavu, no međutim, ja želim izabrati za sebe onakvu umjetnost kakvu mogu adekvatno percipirati u odnosu na moje umjetničke intelektualne i emotivne potrebe. Ne vidim po kojoj logici i pravu netko može izabrati za mene ili bilo koga drugoga i nametati svoj stav i viđenje kao mjerodavno? Kroji se umjetnost kao što se krojio i svijet. Povijest svijeta (uglavnom povijest zločina) i povijest umjetnosti (povijest suptilnih posudbi iliti krađa) kao znanost koja počiva na sličnim principima… hvala lijepa. Ja nisam zadovoljan podjelom. Mišljenje mogu saslušati ali ga ne moram prihvatiti. Nema egzaktne provjere, nema brojeva, djelo nije mjerljivo.
Snaga djela očituje se u mogućnosti da ostvari određeni emotivni ili intelektualni učinak na promatrača, sada ili za sto godina, svejedno. Pojedina djela doživljavaju se intenzivnije u vremenu kad su nastala a neka za koja kažemo da su nastala ispred svog vremena mogu ostvariti puninu percepcije tek nešto kasnije. Ukoliko djelo ne progovara samo po sebi (bez obzira na vrijeme nastanka) nego zahtjeva dodatno verbalno tumačenje, moglo bi se reći da na neki način izlazi iz domene vizualno umjetničkog i prelazi u neku drugu formu odnosno gubi vrlo važnu značajku univerzalnosti. Uzmimo sada primjerice Duchampovu lopatu za snijeg, kako razlikovati njegovu lopatu od bilo koje druge lopate za čišćenje snijega? U ovom trenutku može nam biti jasan kontekst no hoće li kontekst biti jasan nekome u budućnosti? Ako neki budući arheolozi za tisuću godina na ruševinama naše civilizacije pronađu lopatu za snijeg a ne pronađu knjigu ili uputu u kojoj piše da je ona umjetničko djelo onda će je svrstati zajedno s stotinama tisuća drugih lopata koje će biti pronađene. Sumnjam da bi jedna od brojnih lopata mogla izazvati onakve učinke na promatrača kao što to danas čini jedna Wilendorfska venera, špiljski crtež bika probodenog strelicama ili Leonardova slika. Lopata bi u tom fiktivnom arheološkom nalazištu mogla biti zanimljiva uglavnom zbog svoje starosti ili možda kemijskog sastava materijala od kojih je sazdana. Ona može biti lijepa na određeni apstraktni način ali njezina ljepota proizlazi iz njezine funkcije. Naprosto iz čiste fizike a ne iz metafizičkog uzroka tj. ideje. Moglo bi se dakle reći: bez metafizike nema umjetnosti. Još jedan problem koji se nameće pri ovakvom načinu promišljanja je pitanje falsifikata. Koja će lopata za sto godina biti prava? Na koji će se način moći procjeniti njezina materijalna vrijednost? Pretpostavljam da je cijena Duchampove lopate danas iznimno visoka ali isto tako nitko ne može jamčiti da je riječ o pravoj lopati koju je Duchamp iskoristio za svoj rad. Potpis isto tako ne čini djelo. Velika su djela često bila nepotpisana. Što je mag Duchamp udahnuo u svoju lopatu da bi ona bila posebna i bila i stavljena uz bok Michelangelova Davida u nekakvom pregledu povijesti umjetnosti? Duchamp je želio reći nešto drugo, a to nešto drugo nije sumjerljivo s niti usporedivo s pojmom klasičnog umjetničkog stvaranja i njegovim zakonitostima (uvjetno rečeno) i stoga o tome treba razmišljati u zasebnom prostoru i u nekoj potpuno novoj kategoriji za koju treba osmisliti terminologiju i metodologiju.
Smatram da je jedna od ključnih stvari u razumijevanju ili bolje rečeno u nerazumijevanju umjetnosti danas, ono što nazivam "velikim nesporazumom" a koji se sastoji od preklapanja pojmova tj. uzurpacije određenog pojma i zauzimanje njegovog prostora drugim pojmom. Ako je već početkom XX. stoljeća došlo do ubrzanog razvoja i ako je umjetnost počela biti nešto sasvim drugo u odnosu na ono što je bila do tada, onda je i samim tim činom odvajanja trebalo skovati i novi naziv za takvu vrstu djelatnosti, bez obzira na pojedine zajedničke značajke i elemente koje možemo naći u jednom i u drugom vidu djelovanja. Posljedice tog apsurda su vrlo očito došle do izražaja u nedavnim slučajevima na nekim našim umjetničkim akademijama kada se događala situacija da dvije različite koncepcije (tzv. tradicionalna i tzv. suvremena likovna praksa) ne mogu usporedno postojati nego u bespoštednoj borbi za prevlast jedna mora biti potpuno potisnuta kako bi druga ostala . Ne vidim smisao u tom poništavanju. Ako postoji klasična akademija neka postoji i suvremena, moderna ili avangardna (sasvim je nebitno kako ćemo je nazvati samo je nemojmo nazivati imenom koje je već zauzeto i nemojmo je useljavati u zgradu koja je već zauzeta). Dakle, ono što smatram nužnim jest distinkcija raznorodnih pojmova kako bi se izbjeglo zatiranje jednog pristupa u korist drugog, jer činjenica je da danas postoje obje vrste umjetničkog izraza.
Nadalje, u tom kontekstu, puno se priča o smrti umjetnosti. Posebno o klasičnim vidovima kao što je slikarstvo a potom i umjetnosti općenito. Nemam namjeru braniti slikarstvo ovdje ali jednom je stanoviti slikar zgodno rekao: "Slikarstvo je mrtvo kad ja kažem da je mrtvo! " i time kazao gotovo sve što u tom smislu treba reći. Čini se da teoretičari i pojedini sudionici suvremene scene generiraju sukob tamo gdje ga zapravo nema ili prejudiciraju zaključke polažući pravo na jednu i jedinu istinu. Terminima kao što je "duh vremena" također se fino može manipulirati i uopće smatram da je manipulacija ključna riječ koja označuje današnje vrijeme. Čini se zastrašujuće a tako zapravo i jest. Stvaranje najrazličitijih novih teorija, širenje djelovanja u vidu interdisciplinarnosti, masovna dostupnost podataka kao i nove tehnologije nisu previše doprinjele davanju onih esencijalnih odgovora na pitanja o smislu stvaranja, naprotiv došlo je do nagomilavanja, prezasićenosti ili pak fragmentacije, sve nestaje u zaglušujućoj buci, sve se rascjepljuje u nebrojene djelove. Kada se na sve to još nadoda materijalistička logika koja upravlja kretanjima suvremenog potrošačkog društva jasno je da je kaos neizbježan. U takvim okolnostima nije nimalo lako stvarati i misliti, štoviše, moram priznati kako se u takvim okolnostima zalihe mog umjetničkog samopouzdanja strahovito brzo troše a prilično sporo i teško obnavljaju, sumnje koje nagrizaju tjeraju me u potragu za čvršćim uporištima kako bih ono što radim sačuvao od sveopćeg relativizma i vlastite malodušnosti s kojom se valja gotovo svakodnevno boriti. Ova promišljanja također su dio tog napora kojim već godinama nastojim artikulirati jasnu ideju o tome (za)što radim. Stječem nekakav dojam da nas progone uvijek ona ista pitanja, slutnje i nemiri i da se gibamo u koncentričnim krugovima napredujući vrlo sporo ili gotovo nikako. Što više spoznajemo to više i sumnjamo. Odgovori su slabašni i nejasni. Rad je na sreću, u mom slučaju, još uvijek djelotvoran i najdjelotvorniji lijek, sve ove sjene koje se nadvijaju samo me tjeraju da još više radim i u procesu rada nalazim svojevrsno umirenje. To je ono neobjašnjivo, ono što je Kandinsky nazvao „unutrašnjom nužnošću“ i što se kroz razna razdoblja nazivalo različitim imenima a koja su zapravo opisivala istu stvar.
Ono što bi se svakako moglo ustvrditi bez puno ustručavanja jest činjenica da iznimno mali broj ljudi uopće razumije ili barem osjeća (ako li već ne razumije) što je umjetnost i što sve izvire iz djela (izvor=origin, originalnost=izvornost). U tom smislu ljude bi svakako bilo dobro poučavati. Vrlo često i sami umjetnici ne razumiju ili nisu svjesni što gledaju i rade, a o tzv. "umjetnicima" ne mislim trošiti riječi. Njima je suvremeno potrošačko društvo željno „fenomena“ i „spektakla“ sa svojim suptilnim sustavima manipulacije omogućilo puno prostora koji je time nažalost ostao nedostupan za istinske vrijednosti i njihove stvaratelje. Malobrojnost kvalitetnih umjetnika nipošto ne znači da je umjetnost mrtva. Od samog početka mi nedostaju konstruktivni dijalozi s teoretičarima (ali i s kolegama umjetnicima) i moram sa žaljenjem konstatirati kako do sada u svojoj višegodišnjoj profesionalnoj „karijeri“ nisam uspio ostvariti takvu komunikaciju koja bi u sebi sadržavala sve ono potrebno za suvislu raspravu isto kao što sam iznimno rijetko dobivao izravnu ocjenu nekog autoriteta je li to što radim dobro ili nije i zašto je dobro ili nije. Svi kao da šute o tome ili ih uopće ne zanima. Paušalne izjave " to mi je dobro" ili "super je" ili "to mi se sviđa" ne govore ništa same za sebe bez razumljivog i detaljnijeg obrazloženja. A možda je to i jedini način na koji se o slikama može adekvatno govoriti ako već ne možemo šutjeti.
Post je objavljen 28.02.2009. u 20:50 sati.