Kroz prozor su se čuli zvuci nekih sentiša, isprekidano pijano „joooj“ i patetični zvuk razbijenog stakla. Klijentela je ponesena pjesmom tako razbijala čaše, a ja sam sjedila uz prozor, otpuhujući dim za dimom.
Čuo se Halid. Pa red Balaševića. Pa Halid. Potom dugi, mučni red narodnjaka. Facama u bircu bilo je lijepo.
Sjedila sam i dalje uz prozor, sa svojim uobičajenim repertoarom šutnje, tišine, crnih slutnji i depresivnih misli. Ne primijetivši, počela sam cupkati nogom uz glazbu. Narod treba kruha i igara. Neka je kruha, za igre će se, očito, sami pobrinuti. Staklenim sam pogledom, gotovo sa čežnjom zurila u rulju koja se, uhvaćena čas u kolo, a čas se bespomoćno pridržavajući za stolice, okretala u krug. Obuze me strašna zavist.
Post je objavljen 28.02.2009. u 16:08 sati.