Ne postoji dio svemira u koji bih se mogla sakriti pa da budem dovoljno dobro zaštićena.
Nekada sam i rekla da je svijet preveliko mjesto ako želiš nekoga pronaći, a premalen ako se želiš sakriti.
"Pričaju mi da se sramiš kada čuješ za mene, ali nisam ja ni u pola toliko loš ko što kruže glasine, ja imam samo jednu nesreću: uništim sve što dotaknem.."
Osoba koju smatram recimo "uzorom" rekla je da ljudi moraju raditi na sebi i rasti duhovno, bez obzira na sve. Kako rasti ako te nitko ne želi zaliti sa malo ljubavi, razumijevanja, sreće..
Žao mi je što mnogo puta budem krivo shvaćena. Žao mi je zbog svega tog neprihvaćanja, odbijanja, neprijateljstva, ružnih riječi, ogovaranja. Ne vidim smisao u tome.
Ne, nisam toliko loša da bih javno ikada iznosila imena. Nisam dovoljno jaka da bih se išla boriti protiv toga. Nisam dovoljno primitivna da bih upotrijebila nasilne veze.
Možeš li ikako zamisliti svijet u kojem ne postoji ni jedno mjesto na kojem se osjećaš sretno? Ti pokušavaš biti sretan, smiješ se, radiš dobro drugim ljudima, a sve što dobiješ za uzvrat ružne su riječi i podrugljiv osmjeh. Zar meni to zaista treba? Tko se zapravo od vas može pogledati u zrcalo i reći sam sebi sve riječi, iskopat tunel u svoje najskrovitije odaje i vidjeti istinu a ne umrijeti?
Ne mogu shvatiti osobu. Osobu koja jedino zadovoljstvo vidi u tome da povrijedi drugu osobu.
Zar niste svi vi katolici? Jeste. Dvolično, idete u crkvu, molite vašeg boga, a radite sve suprotno tome što vam vaša vjera govori. Kažu da ćete zbog toga završiti u paklu.
Nećete, samo nikada nećete shvatiti. Jednog ćete se dana probuditi i shvatiti da imate 70 godina. I da niste ništa dobroga učinili.
Neću vam reći niti riječi. Šutjet ću, kao i uvijek. A vi pričajte, dozvolite svojim riječima neka vrijeđaju nekog drugoga. Možda jedino tako vaše jadne i nevrijedne duše mogu doći do visina. Što vi znadete, jadnici.
Pobjeći ću, uskoro. Izbrisat sve tragove, i otići živjeti na neko drugo mjesto. Tamo neću nikoga poznavati ni upoznavati. Nitko me neće moći povrijediti, zato što me nitko neće poznavati. Još sam noćas bila neobično sanjiva, sve do zore. Uvijek netko uništi čaroliju.
noćas sam izašao na kišu
Baš sam si patetična. "Ljudi su mi okretali leđa, djevojke zavirivale u srce.."
Nekada sam mislila da je glupo utopiti se u masi. Da je najvažnije biti svoj i zadržati svoje ideale, ideje, stavove i misli. Sada sam shvatila da ih je najvažnije dobro sakriti, utopiti se u bezličnoj gomili, pravit se glup i preživljavat u ovoj prokletoj državi.
Post je objavljen 28.02.2009. u 10:10 sati.