Odricanje. Odustajanje. Puštanje.
Možemo li nastaviti? Jednom kad uistinu stanemo, možemo li nastaviti? Jesu li priče o ponovnom ustajanju zapravo samo mitovi? Postoji li ona jedna konačna granica koju prijeđemo, kad sve padne u vodu, a mi stojimo na obali i ne možemo ništa dohvatiti? Postoji li Feniks među ljudima ili ostaje samo pepeo, jednom kad izgorimo? Ima ljudi koji se bore cijeli život. Da, znam da je svačiji život borba, ali ima ljudi koji se bore više - ne više, na druge načine, nekonvenkcionalne načine - od drugih i takvi ljudi najčešće u životu samo jednom posrnu, a onda ih tereti svih njihovih borba pritisnu dovoljno jako da se osigura da se više nikada ne ustanu. Vrijedi li se takvim ljudima pokušati ustajati? Nisu li ti pokušaji samo obično koprcanje prije nego ih netko nađe i dotuče? Da, ja vjerujem da jesu. Vjerujem da se ljudi bore, ali vjerujem i da moraju jednom odustati. Vjerujem da postoji granica.
Stojim li na toj granici? Tko mi to može reći? Nitko. Mogu si reći samo sama, a ako i nemam volje za ustajanjem, da i ne stojim na njoj, nema osobe koja me može spasiti. Zapravo, postoji li itko tko bi me htio spasiti. Netko van obiteljske obaveze, čistog instikta za produljivanjem vrste koji se krije iza roditeljske ljubavi. A svi mi ljudi ju dižemo u nebesa, u svetinju, nešto tako iskonsko i prirodno... nije božansko. I ništa nagonki mi nema pravo reći da ne smijem odustati. ''Tko nije ništa pretrpio, ne može me savjetovati'', kaže Sofoklo. Pa zato, svi vi ljudi koji niste svjesni moje priče (a tih ima mnogo, jer na prste jedne ruke brojim one koji je znaju i prihvaćaju uz to) mi ne govorite da ne smijem reći da je ovo moja granica. Znate li zašto? Zato jer jest, a ako nema nikoga kome je stalo van granica tog božanskog obiteljskog nagona (ne govorim o ljubavi, ne tražim j***** 'srodnu dušu'), radije ću pasti preko nje i ne ustati se više nikada. Zato jer to znači da sam gotova i da sam izdala samu sebe...
I uistinu se bojim dodira. Oduvijek.
Post je objavljen 25.02.2009. u 20:30 sati.