Sreli smo se prije nekoliko dana. Onako iz daljine kimnuli si glavama u znak pozdrava, nasmiješili se jedno drugome, izmijenili nekoliko kraćih rečenica...
Danas u novinama gledam njegovu sliku. Na osmrtnici. Moždani udar okončao mu je život, na (njegovu) sreću, brzo i bezbolno. Za sobom je ostavio gorke suze i nevjericu. Sve nas je zateklo, kao i uvijek kad smrt napadne ovako mučki, iz zasjede i bez najave!
Premda tvrdimo kako je smrt dio života, ona nas ipak uvijek zatekne nespremne. Ništa čudno - jer mi zapravo ne znamo što čovjeku smrt donosi - da li kraj ili novi početak.
U tom smislu je doista zanimljiv taj iskonski čovjekov strah od smrti? Kako možemo znati da je ono što nas čeka lošije od ovoga sada? Ako, pak, smrt predstavlja kraj našeg postojanja, i ako čovjek nije ništa više nego fizičko tijelo koje nakon smrti istrune, čega se onda tek imamo bojati? Nekoć davno grčki filozof Epikur je izjavio: ''Smrt nas se ne tiče. Jer dok god mi jesmo, nema smrti. A kad ona dođe onda više nema nas''.
No, je li doista tako? Osobno mi se čini puno intrigantnija zamisao da smrt nije kraj i da unutar krhke ljušture koju zovemo tijelo caruje plamen vječne duše. Kad bismo to mogli sa sigurnošću znati, vjerujem da bi time naš život i smrt dobili potpuno drukčiji smisao.
Proučavala sam brojnu literaturu na tu temu. Jedna od najkontroverznijih koja me dopala ruke svakako je kultna Tibetanska knjiga mrtvih, zapravo tajni spisi koje su tibetanske lame stoljećima čuvale u skrovitim budističkim manastirima kao najsvetiju tajnu. Tekst je to koji progovara o tajnama svemira i smislu života i smrti. Začudnim pojedinostima opisuje se prijelaz duše iz života u fizičkoj dimenziji u život u nekoj drugoj, suptilnijoj dimenziji i iznose tvrdnje prema kojima je najviši smisao života upravo kvalitetna duhovna priprema za ono što nas čeka "poslije života". Zanimljivo je da je predgovor njemačkom prijevodu ove knjige napisao C. G. Jung, koji je u sadržaju te knjige našao oslonac za svoje ideje o nadmoći duše i njezinoj svjetlosti.
Sredinom šezdestih godina u SAD-u su se u javnosti pojavili liječnici i znanstvenici koji su se vrlo studiozno i sustavno počeli zanimati fenomenom kliničke smrti ili povratkom iz onostranog. R. Moody, E.K. Ross i S. Grof i drugi prikupljali su tijekom dugog niza godina priče i iskustava stotine umirućih ljudi i djece, ili pak onih koji su se "vratili". 1975. dr Moody je objavio knjigu, za jednog znastvenika vrlo smionog naslova " Život poslije života", te je dvije godine nakon planetarnog uspjeha svog prvijenca, zajedno sa svojim suradnicima osnovao International Association of Near Death Studies koje danas broji stotinjak ogranaka diljem svijeta (najbliže u Sloveniji), a okuplja ljude koji su imali iskustvo ''tik do smrti'' ili ga žele znanstveno istraživati.
Iskustva "onih koji su se vratili" znakovito su se podudarala: svi su promatrali svoje tijelo iz visine, potom su imali osjećaj da prolaze kroz nekakav tunel , da bi izišavši na svjetlo susreli svoje pokojne znance, te naposljetku i vrhunaravno biće koje je isijavalo ljubav i svjetlost. U tom trenutku su, kao na filmu, mogli sagledati cijeli svoj život te još jednom proživjeti osjećaje sreće, ali i tuge zbog svih kojima su nanijeli zlo. Zanimljivo je i da su svi "povratnici" osjećali beskrajni mir i radost, te da se nisu željeli vratiti. Jedan mali broj njih nije uspio naći izlaz iz tunela i nisu vidjeli svjetlost. Oni su se u fizički život vraćali potpuno promijenjeni sa snažnim osjećajem da su dobili "još jednu šansu".
I vjernici i nevjernici imali su slična iskustva. Jedino što su vjernici koji su doživjeli posmrtno iskustvo smatrali su to potvrdom svojih vjerovanja, dok su ateisti bili zatečeni spoznajom da postoji “nešto” što nije u sferi fizičkog tijela, tako da je većina njih poslije tog iskustva radikalno promijenila svoj način života.
Što, dakle, ako duša postoji? Ako se nakon smrti na ovaj ili onaj način moramo suočiti sa svime što smo učinili, izrekli, pomislili...? Što ako smo ovdje kako bismo naučili što jesmo i kamo moramo stići? Ako je ovaj život samo jedna stanica na kojoj moramo zastati na svom putu ostvarenja svog iskonskog Bitka?...
Kad bi odgovor na sva ta pitanja bio potvrdan, da li bismo zbog toga okrenuli novi list i okrenuli se ka otkrivanju dubljeg smisla u pozadini svega što nam se događa? Da li bismo zbog toga počeli životne nedaće sagledavati s aspekta evolucije duše koja se razvija prolazeći kroz različita iskustva? I da li bi nam život zbog te spoznaje bio (ne)sretniji?
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda" (M. Dizdar)
Ovaj post posvećujem svom prijatelju Robertu.
Post je objavljen 23.02.2009. u 11:18 sati.