Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hrizip

Marketing

E moj Ilija, ništa ti ne razumiješ

Tekst je nastao kao pokušaj odgovora na pitanje;

1.) Sto nam zapravo treba za zivot?
2.) Da li na svijetu ima manje zraka, manje sunca, manje vode, manje nafte, ili isto kao i prije godinu-dvije dok nije bilo 'krize'.
Dakle od kuda kriza?

Bit problema za Hrv. SPECIFIČNO jest ta da krize u našoj zemlji znanja doista ima, ali ista nije posljedica one svjetske, nego organizirane pljaćke te stavljanja potpune kontrole nad svim državnim institucijama u ruke malog broja povlaštenih obitelji.





Doista, u nekoj normalnoj zemlji ova fenomenalna kriza jest samo provizorna i dotiče isključivo samo one koji se toliko opiru posjedovanju ikakvoga oblika kičme da u glavi non stop čuju melodiju reklame "s polica skidam sve", takvima nema pomoći ni u kojem/kakvom sustavu. Na žalost oni su dio problema iz 2 razloga, kao prvo oni šalju poruku da se ljude može do te mjere isprati da će u knačnici postati mirne poslušne ovčice s nekoliko kredita na leđima, na opće veselje svjetskih bankara. S druge strane, radi opće ljudskih psihičkih obrambenih mehanizama oni će braniti svoju notornu glupost na za njih najbolji način, a to je zauzimanjem uloge policajca, onog koji aktivno tjera druge ljude da čine iste greške kako bi se sam osjećao manje glupim.

Dakle, iako je moguće osobno izbjeći krizu mentaliteta, teško je (ili nemoguće) izbjeći otpor kojeg će pružiti poslušni potrošači, koji ne mogu podnijeti da netko u njihovoj okolini nije glup kao oni. Dobro poznati "HRVATSKI JAL" javlja se upravo iz ovog uzroka.

Policajci tog tipa su ljudi koji će u afektu kupiti nešto što su mu "uploadali" u nejaki mozak upravo toga jutra dok je slušao radio na putu na posao u autu radi kojeg neće ni ove godine ići na more, popodne će osjetiti neki naporni osjećaj u onom dijelu mozga koji je još uvijek funkcionalan, te kako bi konačno odstranili bol, javit će svima što su si to lijepoga kupili i izjaviti da od sada imamo nova pravila koja kažu; tko nema tu istu stvar ne vrijedi. Kao Grumfova majica iz Alan Forda, "tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi".

Na žalost po principu ekonomičnosti, ljudi su poprilično inertni s voljnim korištenjem svoga mozga, pa je velik dio populacije u poziciji da opetovano mora braniti vlastitu glupost. Takvi se potom skupe u interesne skupine i počinju implementirati ono divno načelo "mi i oni" tj. "naši i vaši" gdje MI (oni vredniji) koji posjedujemo određenu stvar te radi činjenice posjedovanja imamo bogomdano pravo prcuckat u mozak one koji tu društvenim uređenjem propisanu stvar nemaju. Tako one druge "selake" držimo podalje od "svojih", i eto nas do geneze "200 obitelji".


SLUČAJ Ive Lovrin nije ni prvi, a vjerojatno ni zadnji slučaj
napredovanja uvjetovanog genetikom, a član Državnog sudbenog vijeća
(DSV) Arno Vičić nije jedini kojem su rodbinske veze bile presudne za
to da bi nekoga imenovao sucem.


Podsjetimo, Vičić je imenovanje kćeri bivše ministrice pravosuđa Ane
Lovrin temeljio na "prvoklasnoj genetskoj referenci", odnosno činjenici
da je njena majka nećakinja uglednog odvjetnika Šmalcelja.


Izvor


Doista, ljudi mogu vrlo lagano postati slobodni od nametnutoga im konzumerizma, ali će platiti cijenu u ne-pripadanju većini, onoj većini kojoj je propaganda kapitalističkog pankonzumerizma već odavno obrisala i zadnje obrise ljudskosti iz mozgovnog repertoara. Na žalost, unatoč tome, većina je zarobljena u sustavu koji ih čini robovima (dijelom samom sebi, dijelom propagandi) - i isti nemaju izbora nego braniti taj isti sustav. Teško je postojati u okolini dobro odgojenih potrošača i ne trošiti novac, jer je nužna značajka sustava degradacija društvenog statusa (i sve posljedice istog).

Evo kako sebe opisuje jedna od žrtava konzumerističke propagande;
Image Hosted by ImageShack.us

Iz ovoga razloga dolazimo do iduće stepenice u ovoj diskusiji, a to je definicije građanske odgovornosti (protiv koje se mediji tako zdušno bore) te određene građanske etike (koja je također planski potisnuta kako bi se stvorila destabilizirana baza, neotporna na doktrinu vladajuće genetski predisponirane manjine).

Otkrivamo supstrat cijele etike kao filozofske discipline, koja se u nekoj osnovi bavi dvama pitanjima; zašto i kako to da svi ljudi znaju što je ispravno (moralno) te posljedično tome, zašto se usprkos toga ne ponašaju moralno.


Pritom je zanimljivo na trenutak obratiti pozornost na proces kojim se u djeteta formira moral;
Level 1 (Pre-Conventional)
1. Obedience and punishment orientation
(How can I avoid punishment?)
2. Self-interest orientation
(What's in it for me?)
Level 2 (Conventional)
3. Interpersonal accord and conformity
(Social norms)
(The good boy/good girl attitude)
4. Authority and social-order maintaining orientation
(Law and order morality)
Level 3 (Post-Conventional)
5. Social contract orientation
6. Universal ethical principles
(Principled conscience)


Heinz dilemma


A dilemma that Kohlberg used in his original research was the druggist's dilemma: Heinz Steals the Drug In Europe.




A woman was near death from a special kind of cancer. There was one drug that the doctors thought might save her. It was a form of radium
that a druggist in the same town had recently discovered. The drug was
expensive to make, but the druggist was charging ten times what the
drug cost him to produce. He paid $200 for the radium and charged
$2,000 for a small dose of the drug. The sick woman's husband, Heinz,
went to everyone he knew to borrow the money, but he could only get
together about $ 1,000, which is half of what it cost. He told the
druggist that his wife was dying and asked him to sell it cheaper or
let him pay later. But the druggist said, "No, I discovered the drug
and I'm going to make money from it." So Heinz got desperate and broke
into the man's store to steal the drug for his wife.

Should Heinz have broken into the laboratory to steal the drug for his wife? Why or why not?




From a theoretical point of view, it is not important what the participant thinks that Heinz should do. Kohlberg's theory holds that the justification the participant offers is what is significant, the form of their response. Below are some of many examples of possible arguments that belong to the six stages:



Stage one (obedience): Heinz should not steal the medicine
because he will consequently be put in prison which will mean he is a
bad person. Or: Heinz should steal the medicine because it is only
worth $200 and not how much the druggist wanted for it; Heinz had even
offered to pay for it and was not stealing anything else.


Stage two (self-interest): Heinz should steal the medicine
because he will be much happier if he saves his wife, even if he will
have to serve a prison sentence. Or: Heinz should not steal the
medicine because prison is an awful place, and he would probably
languish over a jail cell more than his wife's death.


Stage three (conformity): Heinz should steal the medicine
because his wife expects it; he wants to be a good husband. Or: Heinz
should not steal the drug because stealing is bad and he is not a
criminal; he tried to do everything he could without breaking the law,
you cannot blame him.


Stage four (law-and-order): Heinz should not steal the
medicine because the law prohibits stealing, making it illegal. Or:
Heinz should steal the drug for his wife but also take the prescribed
punishment for the crime as well as paying the druggist what he is
owed. Criminals cannot just run around without regard for the law;
actions have consequences.


Stage five (human rights): Heinz should steal the medicine
because everyone has a right to choose life, regardless of the law. Or:
Heinz should not steal the medicine because the scientist has a right
to fair compensation. Even if his wife is sick, it does not make his
actions right.


Stage six (universal human ethics): Heinz should steal the
medicine, because saving a human life is a more fundamental value than
the property rights of another person. Or: Heinz should not steal the
medicine, because others may need the medicine just as badly, and their
lives are equally significant.




Kao što vidimo, moralnost svake odluka zapravo ovisi o sustavu, ako je sustav postavljen tako da na uštrb većine povlađuje manjini, sustav je nužno antagonistički spram univerzalnog moralnog bića, pa čak i hladnog objektivnog utilitariste. Da li je pritom suprotstavljanje sustavu i slijepim podanicima sustava zapravo amoralno ponašanje? Tko koga zapravo ugrožava u takvom među-odnosu?

NOVAC za kampanju "Korupcija, to nisam ja", Ministarstva pravosuđa, u cijelosti je potrošen sukladno zakonu o javnoj nabavi, odgovor je Ministarstva na optužbe kako su za spomenutu kampanju podijelili 2.4 milijuna kuna mita.

U Ministarstvu optužbe o dijeljenju navedenog novca ispod stola ocjenjuju neutemeljenim i rezultatom proizvoljnih zaključaka, a da je čitav posao oko kampanju proveden korektno, potvrdio je i Ured za javnu nabavu.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/ministarstvo-pravosudja-demantira-price-o-korupciji-u-kampanji-korupcija-to-nisam-ja/423781.aspx




Što se tek događa u ultimativnom amoralnom društvu, gdje se poziva buduće žrtve da budu moralni, kako bi ih bilo lakše "voditi" u bolje sutra (tj. uvjeriti ih da će im se plaća smanjiti kako bi oni drugi još više zarađivali, a sve pod izlikom krize). U sustavu gdje se RAČUNA s time da će se kulturni i obrazovani ljudi pristojno izuzeti iz svih razmirica, na vlast neminovno dolaze neobrazovani, primitivni i bezobrazni. Kada jednom dođu na vlast (a radi svoje lijenosti, neobrazovanosti i nekulture isključivo samo preko rodbinskih veza uopće i mogu doći do visokih pozicija), isti opstruiraju drugima da dođu na (zasluženi)red (jer bi time postali OŠTRA konkurencija njihovoj nasilno postavljenoj prevlasti), bez obzira na trud ili zasluge. Stara narodna kaže "kad bi pametniji popuštali svijetom bi vladale budale". Vladaju.

U TAKVOM sustavu, kakvog susrećemo kod nas problem je složen; kao prvo, naši nesposobni vođe sustavno uništavaju domadara na kojem parazitiraju, a to rade s blagoslovom (i pod utjecajem) stranih bankarskih institucija, koje će na temelju duga naše države u jednom trenu zahtijevati (i dobiti) određene druge ustupke (more, plin, voda, šume, tvornice, fondovi..... .... ... ... . )

Dakle, krize će u HRV. ipak i neizostavno biti, iz jednostavnog razloga što nema dovoljno resursa u državi koja ne proizvodi niti jedan proizvod, da bi ovoliko ljudi sisalo državnu sisu, pritom ne doprinoseći svojim radom. Prekupništvo i drugorazredni turizam bez sadržaja usmjeren ka trećerazrednim turistima (penzionerima iz područja Njemačke) ne mogu stvoriti dovoljne prihode "državnoj" kesi.

S druge strane, dio krize (onaj "svjetski") je kao što je netko bio rekao jest dio propagandne mašinerije koja polako priprema narod na to da će vladajuća elita pooštriti uvjete rada na način da će se okoristiti nastalom situacijom (koju su oni i prouzročili da se razumijemo) kako bi doveli financ. situaciju u stanje gdje će moći za ništa novaca kupiti bitne nacionalne resurse (poglavito nekretnine) i istisnuti manje (privatne) banke i poslovanja kako bi osigurali monopol ljudima na hermetički zatvorenoj internoj listi moći. Jasno da krize zapravo nema, no mjere protiv krize (radi kojih se kriza i planirala) dovest će do masovnog osiromašenja, na temelju istog oni će nakon nekog vremena moći reći "eto vidite da je bilo krize i da su naše mjere bile potrebite".

Na poslu nam daju sve niže plaće jer je tobože kriza, na poslu ostajemo dulje jer se mora spašavati stvar (a spašavamo eventualno rasipničke navike naših nadređenih), kreditne rate za osnove života (da imamo gdje prespavati između 2 radna dana i da imamo čime doći do radnog mjesta na periferiji), a u isto vrijeme susjedi i prijatelji (čak i rodbina) nameću nam "keeping up with the joneses" načela potrebe za izražavanjem vlastite vrijednosti kroz posjedovanje skupih predmeta koji sa sobom nose prestiž. Istina, mogli bismo na posao dolaziti na električnom biciklu, no u slučaju da ste manager ubrzo bi spoznali da manager mora posjedovati dobar auto i najbolje odijelo koje svjedoči o njegovoj poslovnoj sposobnosti. Sad zamislite prizor da recimo Kardum dođe na posao na burzu na svojem vjernom bicikliću.

Razno-razni kontrolni mehanizmi aktivno sprječavaju ljude da se oslobode robstva. Većina tih utjecaja dolaze od naših vrsnika "Vidi budalu došao je na posao na biciklu, koja socijala, užas".

S druge strane u "Agrokoru" su srezali povlastice managerima i time uštedjeli 10 mil eura. Dakle menažeriji su oduzeli aute benzin i mobitele i najednom je uletjelo ni manje ni više od 10mil. eura. Krasna mjera za ekstremno kriznu situaciju, čovjek se zapita zašto PRIJE  nisu srezali beneficije managerima i dali veće plaće onima koji sav posao u firmi i odrade. U isto vrijeme kad je Agrokor našao 10 mil. zametnutih eura profita, neke male firme prave se blesave i traže od radnika da rade 2-3h duže, jasno neplaćeno. Dok sin vlasnika firme ima managersku plaću od 15k kuna jasno bez beneficija, razvidno je da običan radnik ne može dobiti više od 3500kn. No, na njegovoj plaći i raznim beneficijama koje sin uglednog poslovnjaka uživa svi bi radnici mogli dobiti duplu plaću, no zašto kad ih se može i izrabljivati?

Dok je prosječno domaćinstvo opterećeno s 5000kn kredita (kad bi se slušalo pohlepne banke to bi uskoro bili i 6000kn) čovjek se mora zapitati 2 stvari, kao prvo kolika bi to morala biti minimalna plaća s obzirom da za osnovne troškove stanovanja i transporta odlazi do 6000kn po obitelji. Dok prosječan državljanin ne zna kuda bi sa sobom od muke kako će preživjeti, veliki igrači sele novac glede otpisanog duga HŽ-a prema SŽ-u na offshore account, radi se o 3 mil. eura.

Dok jednog boli glava kako djetetu kupiti odjeću za školu, drugi kradu milione.
Postoji jedna divna tradicija davanja poputbine (miraza) mladim ljudima na početku njihovog samostalnog života. Uzmimo dakle za primjer dvoje ljudi od kojih oboje imaju 7000kn plaću no osoba B je dobila za 18ti rođendan (kako je i običaj) auto, te je dobio i stan kada se selio u drugi grad na studij.

Vrlo je važno za normalan razvoj osobe da ga roditelji na ispravan način motiviraju (vlastitim stanom i autom naprimjer) da ode od kuće čim prije kako bi dobio "feeling" za svoju okolinu te tako došao do mogućnosti da ispravno odabere svoj jedinstveni životni put. Fenomen "baby losera" javlja se uglavnom u sredinama gdje u prosjeku više od 2 generacije žive zajedno. Iz mnogih, samorazumljivih razloga što materijalne što psihičke prirode, osobe koje žive s djedovima/bakama (i majkama i očevima) "nasljeđuju" i brigu za njih jednom kada ovi onemoćaju.
Klasičan je primjer obitelj s 2 braće (ili pak sestara) od kojih jedna odlazi na vrijeme, a druga žrtvuje život kako bi ostala uz bolesne roditelje. Tko prvi ode, ne zapadne ga ta briga. Upravo radi toga ljudi u nas počinju sve kasnije ulaziti u brak. Jednostavno, prosječan HRVAT nema šanse odvojiti se od roditelja na vrijeme - jer za to (roditelji) nema(ju) novaca. Više o tome na ovom linku.

Moguće veće zarade bit će povezane s većim rizicima i spremnosti na razne vrste poduzetničkih avantura. U hrvatskim prilikama, slikovito rečeno, to znači da je veća šansa za veću plaću vrsnog kuhara ili sutra i suvlasnika restorana na turističkoj obali, nego diplomiranog prosvjetnog radnika - objašnjava dr. Vedriš,


Ubijanje ženske djece (kako se ne bi morao davati miraz za njih) u zemljama trećeg svijeta primjer je jednog suludog rješenja ovoga problema. Roditelji su dužni svojoj djeci osigurati "poputbinu".

Dolazi do posve prirodne situacije: Egzistencija mladih ovisi o pomoći starijih. Obiteljski običaji zapadnih zemalja tu se približavaju onima koji vladaju kod nas. Ako roditelji nisu dovoljno uštedjeli da bi svojoj već odrasloj djeci kupili stanove, ona ostaju živjeti s njima. To je u zapadnoj kulturi do jučer bilo uglavnom nezamislivo.

Po riječima Louisa Chauvela, navedenima u Guardianu, ‘mjerilo uspjeha više nije razina obrazovanja već bogatstvo vaših roditelja, odnosno koliko vam mogu pomagati u dvadesetim godinama dok se ne probijete na tržištu rada’.

Što je to pošlo po zlu?

Sve je jasnije da izbor fakulteta u budućnosti mora biti pomniji, iako je iznimno teško očekivati zrele odluke od sedamnaestodišnjih adolescenata. Pri izboru buduće struke, ulogu neće imati afiniteti studenata već ponajprije potražnja za određenim zanimanjima. Domaći babyloser ima nešto više od polovice plaće španjolskog mileurista, pa mu slijede nepopularne solucije za preživljavanje:

1.) ostati živjeti s roditeljima
2.) suzdržati se privremeno od produkcije potomstva
3.) pronaći barem još honorarni posao, uz onaj stalni.

Njegova perspektiva je upravo glamurozna.

Više o tome.



Uz sve navedeno, ako bude sretnik i dobije posao, izvjesno je da ga neće birati sam, već će se školovati za ono što bude traženo na tržištu. U socijalizmu se odlazilo u mirovinu s 80 posto posljednje plaće, danas s upola manje - 40 posto. Navedeni podaci govore da stvari nisu samo loše kod nas, već djeca globalnog kapitalizma imaju dojučer nezamislive probleme u najrazvijenijim društvima. Ovakve promjene imaju različite posljedice.

Za to vrijeme dok nam je pažnja usmjerena na to kako preživjeti, Sanader zavlači svoju debelu šapu (oko koje uskoro više neće stati stari satovi u braniteljske fondove), u mirovinske fondove, jer zna da je ovo zadnji mandat, a strateški je dobra odluka nasljedniku ostaviti popljačkanu zemlju kako bi nasljednik morao na svojoj koži pretrpjeti najgore godine koje tek dolaze. Dok se mi svađamo tko je gdje dobio kakvu kunu, naši gospodari, veliki igrači okreću milione eura.

No, upravo tome siromaštvo i strah od nemile budućnosti i služe.


The Crisis of Credit Visualized from Jonathan Jarvis on Vimeo.

Osoba A ima 1400kn mjesečno kredita na auto koji mu je potreban za posao (keeping up with the joneses) i 2500kn plaća stanarinu te režije za malecni stan.

Nagradno pitanje glasi, koliko novaca mjesečno ostaje osobi A, a koliko osobi B?



Iz toga nužno proizlazi da su ipak roditelji (obiteljske poputbina) najbitniji na zauzimanje "zdrave" startne pozicije u životu. Manjak istog ne može nadoknaditi nikakvi termostat ili solarne ploče kao mjere štednje (osim ako i one ne dođu u paketu kao poputbina, što najčešće i jest slučaj). Drugim riječima, od male su koristi solarne ploče mladom čovjeku na početku karijere s jedva dovoljno novaca nakon kredita da se prehrani.

U isto vrijeme kada se otkriva da je HŽ pošteno (ironičan izraz) pokraden na temelju kupljene diplome PROMETA (podsjećam vas na famoznu akciju INDEX i svoj prethodni članak o akademskim krugovima) za što postoji zastara (!) drugima četverogodišnji trud biva retroaktivno poništen radi poštivanja određenih opskurnih zakona. Krasan primjer kako zakoni u našoj državi štite feudalce i kriminalce (što je jedno te isto), a od nas poreznih obveznika čine budale. Zakoni u našoj zemlji služe kako bi potlačene sabili u pokornost. S jedne strane zakon ne može taknuti nekog tko je krivotvorio diplomu i na temelju stečene struke potkradao firmu, a s druge strane zakon isto tako ne može učiteljima (za razliku od svih ostalih studenata) dozvoliti stjecanje znanstvenog statusa magistra primarnog obrazovanja.



Iz gorenavedenog vidimo i koji su prioriteti države znanja, znanje je mrkva na štapu za naivne.

ZAGREB - Najmanje četvorica profesora
Fakulteta prometnih znanosti koji su u akciji Index zadržani u pritvoru
jer ih se sumnjiči da su pojedince preko veze upisivali na fakultet i
za to ostvarivali određenu materijalnu dobit, odnosno da su se udružili
kako bi studentima za različite iznose omogućili upisivanje ocjena u
indeks bez polaganja ispita, predavali su i Tuđmanovim generalima Mili Ćuku, Vladimiru Zagorcu i Ljubi Ćesiću Rojsu
http://jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,9,23,,134291.jl


Dok poštena djeca gube vrijeme na "pravim" fakultetima, djeca eminentnih poduzetnika studiraju na subotnjim tečajevima raznih privatnih učilišta izniklih poput gljiva nakon kiše kako bi upotpunili rastuće potrebe niskointeligentne djece bogatih ka stjecanju papira koji bi osigurao zaposlenje u užem krugu "pozvanih".

Istaknuti sindikalni čelnik i član Nadzornog odbora HŽ-a Carga Dražen Drk
ima krivotvorenu diplomu Prometnog fakulteta u Zagrebu. Iako je prevaru
potvrdilo Državno odvjetništvo, sindikalca očekuje samo moralna kazna.
Naime za krivotvorenu diplomu nastupila je zastara.

Pogledajte divan prilog i intervju s uvaženim akademskim građaninom na ovom linku.



Pozdrav našim dragim feudalcima!


Ako u tranziciji postoji nešto kao njeno temeljno obilježje, onda je to
sustavno gaženje javnih interesa za račun onih privatnih. Teror
privatnoga vlasništva, inače prirođen kapitalizmu kao takvom, prostire
se u tranziciji na cjelokupnu javnu sferu – jer zakoni koji bi imali
štititi interese građanstva služe tome da se mogu uspješno
zloupotrijebiti, za račun onih koji su „važniji za zajednicu” – sve dok
se „građanski interes” ne svede na farsu, a mentalna matrica društvenog
života na klasičan feudalni odnos gospodara i njegovih slugu.
Izvor

Prije negoli vam se nad tom sliku mozak od boli sfrče i počne panično tražiti načina da ospori gorenavedene činjenice, pročitajte iduće;


RETROAKTIVNA ANULACIJA - dogodila se krađa, prisutne se pita "tko je ukrao?", nakon mučne tišine jedna osoba kaže "Ja ne mogu razumjeti da se nešto tako strašno može dogoditi..."
Osoba iako svjesno zna da nije kriva, ne može si pomoći a da ga njezino nesvjesno ne natjera da poruči zapravo ovo: "Ja znam kako je divno ukrasti. I ja to želim. Ali znam da ne smijem i borim se protiv te svoje želje zgražanjem nad lopovlukom"

Preuzeto iz; Zdenka Gruden: Pedagoška Psihoterapija; str. 20



Post je objavljen 17.03.2009. u 10:55 sati.