Svima nama, ili barem velikoj većini, koji smo studirali književnost tema klasicizma nije ostala u lijepoj uspomeni. Baš naprotiv. Doživjeli smo je kao nešto hladno, mehaničko i nadasve dosadno, lišeno svake veze s radostima života i fascinantnim predjelima mašte. Klasicisti su, naime, tvrdili da je savršen proizvod ljudskoga duha grčko-rimska književnost jer su u njoj, tobože, sadržana estetska pravila koja su stalna i nepromjenjiva, univerzalna i jedina istinita. Tko zna misliti i potom se drži mjere, plana i pravila, taj može stvoriti veliku umjetnost, tvrdio je znameniti Boileau. Zato se valjda u tom vremenu i namnožio tako velik broj pisaca, jer umjetnička kombinatorika i nije predstavljala neki veći «kunst», a učeni su se muži mogli zabavljati u «brušenju» zadanih elemenata ne mareći za «umjetnički dojam» konstrukcije. Pa na kraju i nije bilo publike do njih samih.
Ivan Barkov, istaknuti predstavnik ruskoga klasicizma, nešto je posve drugo. Taj ekstraordinarni čovjek se – ako je suditi po onome što danas čitamo od njega – među proizvođačima literarnih šablona našao iz vica ili truca, kao svojevrsni terorist ili ikonoklast. Rođen je (vjerojatno) 1732. godine, a umro 1768. u Sankt Peterburgu. Učio je za bogoslova i po završetku studija radio je kao diplomat i prevoditelj. Prevodio je, kako i pristoji jednome uzorno obrazovanom tipu epohe klasicizma, antičke autore, Horacija i Fedra naročito, a u slobodno vrijeme je sastavljao vlastita djela. I to ne tekstove u dosluhu sa suvremenošću, odnosno u skladu s potrebama i očekivanjima trenutka, nego za neko buduće čitateljstvo. Barkov je, valja naglasiti, pisao sočnu erotsku poeziju, ode spolnim organima i tjelesnim užicima, poeme o seksualnim čudima i mašinerijama demonstrirajući pritom nevjerojatno leksičko bogatstvo običnoga puka umotano u vješto sročene stihove po svim pravilima «visokoga» stila. Iz tog se svijeta iznjedrio i jedan lik – potentni Luka Mudiščev (nomen est omen!), koji u maratonskom seksu zacijelo nema premca u cijeloj riznici svjetske književnosti. Nemirni Luka i još mnogo prpošnih cura i dečki ukoričeni su u knjizi «Djevojačka igračka», svojevrsnoj autorovoj «putovnici» za sva vremena. Barkovljevu je poeziju, dakako, službena kultura sve do prije kojeg desetljeća tretirala kao tešku pornografiju, no svjedoci smo da se sve mijenja – pa tako i odnos prema visokom i niskom, javnom i privatnom, pristojnom i nepristojnom. Danas se «Djevojačkom igračkom» najviše vole igrati lingvisti, nalazeći u njoj neiscrpno vrelo narodnoga genija i raspojasane mašte, a rado je uzimaju i umorni internetski surferi kojima su dosadili goli celebrityji, šablonizirani skandali u šou-biznisu i predvidljivi raspleti ekskluzivnih preljubničkih priča. Jer, ne zaboravimo da je Barkovljev utjecaj na sve moderne čitateljsko-spisateljske naraštaje bio je uistinu golem: dovoljno je spomenuti da se proteže od anonimne opscene balade «Barkovljeva sjena», koja se pripisuje ruskoj nacionalnoj ikoni Aleksandru Puškinu, preko sablažnjivih erotskih tiskovina iz Minneapolisa do postmodernistički «ubijenih» autora globaliziranog svijeta.
(Objavila u Vjesniku 17. veljače 2009.)
Post je objavljen 17.02.2009. u 23:12 sati.