Kako je, zapravo, izgledala svakodnevica u Japanu? Na poslu sam trebala biti od 9, a kako mi je stan bio na manje od 10 minuta hoda od posla mogla sam spavati do 8 i onda se povlačiti po stanu do devet manje kvarat doručkujući i gledajući jutarnju emisiju na japanskom ekvivalentu Nove TV. Iako je japanski televizijski program vjerojatno među dosadnijim u razvijenom svijetu, jutarnja emisija je bila taman dovoljno bedasta i prizemna da ju se može pratiti s pola mozga i još uvijek razumjeti o čemu je riječ. Drugim riječima, savršena za učenje japanskog i ostajanje u toku sa svim senzacionalnim vijestima i tračevima. Za doručak bih obično pojela jogurt, nareske i slične nezanimljive a jednostavne stvari. Kad je bilo vrijeme da pođem natovarila sam skutnik u torbu (rijetko sam ga palila jutrom, osim kad bih se prerano probudila i nekako trebala utući vrijeme) i uputila se na posao. Usput sam pozdravila susjeda koji je sa svojom odraslom invalidnom kćeri svako jutro čekao autobus koji bi ju vodio u neki dnevni boravak, i koji me je počeo pozdravljati nedugo nakon što sam došla.
Na posao bih obično došla prije većine studenata (osim onih koji su prespavali u laboratoriju, očito) ali nikad prije prof. Tadanage. Ako ga slučajno ne bih zatekla u uredu kojega sam dijelila s njim i još četvero diplomanada i magistranada, to bi značilo da je na jednom od čestih službenih putovanja u Tokyo ili drugdje po Japanu. Odsutnost šefa bi se osjetila - pauze za ručak bi se oduljile, atmosfera u laboratoriju malo olabavila... i to iako je Tadanaga slika i prilika blagog i dragog šefa, a i nije glavni u laboratoriju. Šef laboratorija, prof. Tatsumisago, imao je ured za sebe i mnogo češća službena putovanja, pa shodno tome manje dodira i utjecaja na studente. Posao se ujutro sporo zahuktavao pa je prvih sat vremena, do 10, bilo pravo vrijeme za zauzimanje pozicija na uvijek nakrcanim miješalicama ili pećima i za bezeciranje instrumenata. Do podneva se već posvuda radilo punom parom, a već se bližilo i vrijeme za pauzu za ručak.
Na ručak sam većinom išla s istom grupicom magistranada i doktoranda: "zovi me Yui" Uraokom, Kinoppi (jedinom ženom među magistrandima i doktorandima), Sakudom i Minamijem. Yui je praktički jedini od svih studenata tečno govorio engleski, Kinoppi i Sakuda su šišali japanski prosjek, dok je Minami i inače bio nemušt i vječito neispavanog izgleda, pa ne znam koliko je njegova šutljivost posljedica neznanja engleskog a koliko prirode. Grupi bi se dosta često pridružio i najmlađi od profesora, Hayashi, koji je boravio u SAD i shodno jako dobro govorio engleski. Pričali bismo o svačemu, često o tome gdje sam po Japanu bila a gdje tek kanim otići, o senzacionalnim vijestima i tračevima (pogotovo vezanima uz sumo), i o svim onim zaboravljivim glupostima koje čine zajedničke ručkove ugodnim. Ponekad mi kolege nisu imale vremena za poštenu pauzu za ručak jer bi spremali tjedne ili mjesečne izvještaje ili imali neke druge obaveze. Tad bih skoknula do stana i skuhala si yakimeshi, rižu na prženom jaju sa začinom iz vrećice, ili što god da sam već imala u frižideru. Uz ručak bih tada gledala dnevne TV emisije koje su bile jednako zanimljive i pametne kao jutarnje.
Poslijepodne bih na poslu ostala barem do službenog kraja radnog vremena u 17 sati, a gotovo nikad dulje od 18 sati. Pritom se trebalo odhrvati pospanosti koja te uhvati nakon poštenog ručka (posebno pogibeljni su bili dani kad smo išli na sushi ili okonomiyaki). Neki studenti bi joj se i prepustili, odrijemavši kraće ili dulje za svojim stolom s glavom oslonjenom na ručnikić kojim inače ljeti brišu znoj. Obično bih bila prva koja odlazim, a kad bih se ponekad vraćala iza 19 da ugasim instrument još uvijek bih većinu zaposlenika zatekla u laboratoriju. No brzo sam oguglala na osjećaje grižnje savjesti zbog toga. Oteglivši skutnik natrag u stan malo bih se opustila a onda otišla u šetnju oko kvarta i do dućana da kupim večeru, voće i popunim zalihe. Na početku sam kuhala večere, pastu, hamburgere, jednom čak i pomfrite kad me je baš uhvatila želja. No poslije sam se navikla na finu gotovu japansku hranu iz supermarketa i kuhala tek povremeno, promjene radi.
Večer bih provela pišući blog (ma zamislite to), gledajući TV i planirajući vikende... Tvrdoglavo nisam palila klimu koja je bila standardni dio opreme stana ma koliko vani bilo vruće, i u slučaju nužde hladila sam se lepezom. Samo mi je jednu noć bilo toliko vruće da nisam mogla zaspati i tada sam ju napokon upalila, ali inače je taktika držanja navučenih zastora i otvorenog prozorčića održavala temperaturu podnošljivom. Znojila bih se samo dok sam sjedila za skutnikom, ne znam zašto. Pretjeranu izloženost japanskom liječila bih slušanjem audio-knjiga na engleskom čime sam toliko izraubala svoj stari mp3-player da sam morala kupiti novi, i surfanjem po engleskim i domaćim stranicama. Suzdržavala sam se od slušanja domaće muzike da me ne uhvati nostalgija, ali onda me klepila u kolovozu dok sam slušala talijansku kanconu. Poslije sam namjerno slušala domaćice kao psihološku pripremu za povratak. ;)
Post je objavljen 06.03.2009. u 17:04 sati.