Pregled posta

VALENTINOVO I ULIČNE SVJETILJKE....

Danas je Valentinovo cijeli dan, i vjerovatno ćete svi posmisliti kako ću pisati o Valentinovu.......ali, ne prevarili ste se. Pisati ću danas o onima koji su na današnji dan zaboravljeni, o onima koji na današnji dan neće primiti crvenu ružu i čestitku i poljubac, pisat ću o onima o kojima danas nitko od vas ne misli.
Pisat ću o beskućnicima.......
A moja priča počinje iz davne 2006. kada sam se prisjetila kako je ljudima koji preživljavaju zimu bez krova nad glavom u svom postu BESKUĆNICI na 27.02.2006.

Nakon toga napisala sam još podosta postova sa raznim temama, objavila zabolbe za pomoć onima kojima je to potrebno, uplatila nešto donacija i eto učinila nešto dobroga za ljude kojima je naša pomoć potrebna. Nisam učinila ništa posebno i veliko, ali sam osjećala toplinu u sebi zbog toga.
I tako nakon više od dvije i pol godine od tog posta, na 27.09.08. dobijem slijedeći mail:
Šalje: Siniša Pucić
Bog Jasna,
na netu sam naisao na jedan tvoj post o beskucnicima. Kako uredjujem "Ulicne svjetiljke" - ulicni casopis o beskucnistvu, zanimljivo bi mi bilo objavit taj tvoj post, ali uz tvoje dopustenje.

Bila sam beskrajno sretna što će moj post postati opipljiva vrijednost koja će pomoći beskućnicima.Dopustila sam objavu tog mog posta kojeg sam objavila i na stranici www.infocroatia.com sa kojeg je i preuzet i rečeno mi je da će časopis izaći u Prosincu.

Kako kraj ove 2008. većini nas nije bio onako blistav kao prijašnje godine zbog krize koja se već dobrano poćela osjećati u poslu i financijama, bila sam okrenuta radu i brigi oko vlastitog opstanka te sam zaboravila na časopis.
Ali, kad mi je moja blogerska prijateljica iz Rijeke, draga Lion Queen ostavila ovaj komentar: Kissić. Čitala sam te u Uličnim svjetiljkama. Yesssss što sam bila sretna, kad sam naišla na tvoj članak unutra :):)
Odmah sam mailom čestitala Gospodinu Puciću i u isto vrijeme žalila što se taj časopis ne prodaje i u Puli. Naime, pročitala sam da se dijeli u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima, ali se nije spominjala Pula.
I baš u ponoć na sam početak Valentinova dok sam pred spavanje malo surfala po netu, stiže mi obavijest od njega, kojim me izvješćuje da ujutro u centru Pule prodaju časopis i da me besplatan primjerak čeka na štandu.

Kad sam stigla u grad, mjesta za parking nije bilo ni u priči. Gotovo sat vremena sam se vozikala i gledala gdje ću se uparkirati. Bojala sam se da ne prodaju sve primjerke i da ne ostane za mene niti jedan, pa sam se parkirala na nedopušteno sa četiri žmigavca ispred Vjesnika i zabrzala po Flanatičkoj. A tamo na sredini Flanatičke, kod fontane na samoj pulskoj „špici“ stoji maleni štand sa časopisima i prodavačem u crvenoj jakni.
Sva sretna kupila sam četiri časopisa i malo porazgovarala sa tim gospodinom.Besplatan primjerak nije mi bilo ni na kraj pameti pitati jer sam htjela pomoći, a njima svaka kuna puno znači.
Doznala sam da je on jedan od beskućnika kojemu su djelatnici Auto škole 051 pomogli da položi vozački ispit jer je nedugo nakon upisa na isti postao beskućnik, bez posla i imovine.
Skupili su novce i uplatili mu ostale rate za autoškolu, koju je položio svojom marljivošću i učenjem. On je korisnik riječkog Prihvatilišta za beskućnike „Ruže Sv.Franje“ a ujedno im je i na korist, budući da sada nakon položenog vozačkog, za Prihvatilište, njihovim službenim vozilom razvozi ručak za starije i nemoćne.

To je samo jedna od više životnih priča ljudi koji su postali „Ulične svjetiljke“ bez svoje volje.
Nadasve zanimljivu i tužno životnu priču sa sretnim završetkom ispričao je Maksim Christan, umjetnik rođen u Puli kad i ja, koji je živio kao beskućnik, i takav je pisao i stvarao, te dogurao do danas priznatog književnika. A život ga nije mazio ni malo, no on se izdigao iznad svega i izdržao. Ne mogu ne citirati njegovu rečenicu uz intervjua o razlozima zbog čega ljudi postaju beskućnici:“......to je kao loto: samo manji broj pogodi dobitnu kombinaciju. Ostali se trude ugrabiti malo od onih koji su uspjeli ili im se nude kao sluge. Velike tvrtke izmišljaju svaki dan nove potrebe malih ljudi, koje mame preko reklama da kupuju, zadužuju se i tako u krug. Tko pukne, ostane na ulici k'o popišan cvijet.“
Zatim sam pročitala priču o mladom tridesetogodišnjaku koji je sa devet mjeseci završio u domu, a onda kod udomitelja koji su ga izrabljivali i tukli. Pobjegavši od njih, završio je kao beskućnik. Prehrana mu je svedena na dva obroka tjedno, a osobnu higijenu i pranje robe obavljao je u moru, a mokru i hladnu odjeću oblačio na sebe.

Sve su to tužne priče, ali u svakoj se nazire nada da će ipak doći taj dan kada će imati svoj topli dom i redovan obrok, pa makar to bilo u maloj sobici.

Nakon svega, razmišljam o svom gradu i ne mogu se sjetiti da sam čula da u njemu postoji ikakvo Prihvatilište za beskućnike. Neznam čak da li postoji neka Pučka kuhinja ili nešto slično. Po tome bi se reklo da u našem gradu žive ljudi kojima nije potrebna pomoć, da naš grad nema svoje beskućnike. A ja dobro znam da to nije istina. Doduše, viđam ih češće ljeti nego zimi....ali ima ih. Tko zna, kakve bi nam oni životne priče ispričali, i tko zna tko se od njih upravo smrzava vani, dok ostali slave Valentinovo.

I da....žalosno je što je na štandu u 11.30 h bilo još uvijek dosta časopisa na kupu usred „špice“ našega grada. Žalosno je da nije bilo gužve oko tog skromnog, a ipak svima dobro vidljivog štanda. Jedino sam, izgleda ja pojurila da kupim časopise i još pored štanda jednom gospodinu išla objašnjavati što u časopisu piše i da čini dobro djelo za beskućnike ako ga kupi. Saslušao me je i produžio dalje. Možda ni sam nije imao 8 kuna za potrošiti....tješim se, ....a što ako ga za to nije bilo ni najmanje briga....?
A što onda da mislim, hoće li biti briga Gospodina Gradonačelnika grada Pule kada pročita ovaj članak čiji ću mu link poslati na mail?
Nadam se, i vjerujem da hoće, te da će se i u našem gradu pojaviti nada za beskućnike zvana Prihvatilište u kojem će se još i pobrinuti da im osiguraju posao i budućnost, ako ne svima, onda bar nekima.........

Ovdje Vam ostavljam samo meni zanimljive isječke iz časopisa, uz molbu i želju da ga kupite i pročitate, a nadasve da pomognete tim ljudima.Časopis „Ulične svjetiljke“ izlazi tromjesečno a to je 32,00 kn godišnje koje možemo izdvojiti jer je to manje od jedne lipe dnevno.....a toliko zaista svi možemo odvojiti.
Kliknite na sličicu da se otvori u većem formatu.

Naslovnica i sadržaj



Dio uvoda i pjesme koji me se dojmio

Isječci iz nekoliko životnih priča:
Profesor sa sveučilišta

Književnik Maksim Cristan

Mladić koji je imao obrok dvaput tjedno




Post je objavljen 14.02.2009. u 19:31 sati.