Marketing
...feel the rain on your skin...
Staring at the blank page before you
Open up the dirty window
Let the sun illuminate the words
That you could not find
Reaching for something in the distance
So close you can almost taste it
Release your inhibitions
Open up the dirty window
Let the sun illuminate the words
That you could not find
Reaching for something in the distance
So close you can almost taste it
Release your inhibitions
Bila sam u Zgu... išla sam si po knjigu... da, sad, 3 mj prije kraja gimnazije!
Point is: upoznala nam krejziblonditu! =o) i like her!
vidjele smo se na vrlo kratko ali... ipak... :) produžit ćemo drugom prilikom susret! zagrlila me... volim zagrljaje! :) odaju to da ljudima vjeruješ... ako te netko odbije zagrliti znači da mu ne odgovaraš kao osoba... ovako pokazuješ upravo suprotno...
Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins
The rest is still unwritten, yeah
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins
The rest is still unwritten, yeah
išla sam i k Smeđeokom... morala sam vidjet frajerov stan!
njega stalno grlim... kad mi za poljubac trebaju prstići da stanem na njih i da se povisim! baš mi je bilo lijepo taj dan! baš je! =o)
putovala sam vlakom... na povratku sam stajala par stanica... svi ljudi su išli doma iz Zg-a... kak to već i ide...
a onda sam sjela u vagon u kut... vidjela sam gotovo sve ljude u vagonu... i jedan me se čovjek posebno dojmio... čim sam ga prvi put vidjela, primjetila sam tugu u njegovim očima... nije micao pogled s prozora, premda je vani bio mrak i nije vidio baš ništa... kao uostalom ni ja... pa sam i dalje gledala ljude uz mjuzu iz svog iPoda... Putnik je bio u društvu djevojke... Putnik je bio vidno potresen... djevojka da je tješila... svako malo mu je nešto šapnula ali Putnik nije davao nikakve vidljive znakove... nije reagirao! Zatim je skrenuo pogled na pod vlaka... bilo mi ga je žao, a u glavi sam "smišljala" samo najgore scenarije... Putnik je u jednom trenutku zagrlio svoju djevojku... kad su se odvojili oči su mu bile suzne... ali imao je mini osmjeh na licu... znao je da ima barem nju... =o)
bez obzira na to da je možda prije nekih par sati izgubio dio sebe, pa što god to bilo...
volim promatrati ljude... volim razmišljati o tome što odaju njihove geste, izrazi lica, ponašanje, o njima samima...
vagon se ispraznio... nisam ni primjetila da sam već doma... vagon je bio pust... zvuk tračnica i kotača nadglasao je muziku u mojim slušalicama....
opet sam se sjetila Putnika...
opet sam se sjetila njegovog smješka nakon zagrljaja...
opet sam se sjetila da volim zagrljaj!
ušla sam u stanicu u svom gradiću uz zvuke Amstrongove pjesme: what a wonderful world!
zbilja jest prekrasan svijet! samo treba znati što gledati!
........................
...“They invented hugs to let people know you love them without saying anything.”...
Bil Keane
Post je objavljen 12.02.2009. u 14:13 sati.