Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nemodalmata

Marketing

FRANKL, Viktor Emil: Vremena odluke

-Čovjek posjeduje u svakoj životnoj situaciji stanovit djelokrug da premaši pretijesne snage i uvjetovanosti i da nađe nove životne mogućnosti.

-nismo mi ti koji mogu pitati o smislu života – život je taj koji postavlja pitanje, upravlja ga na nas – mi smo upitani! Mi smo oni koji tu trebaju odgovarati, dati odgovor na stalno, svakosatno pitanje života, na „životna pitanja". Samo življenje, ne znači drugo doli biti – pitan, čitav naš bitak nije drugo doli odgovaranje – odgovornost pred životom.

-NIŠTA NIJE SAMO PO SEBI RAZUMLJIVO
Ostvarenje sviju vrijednosti, svako postignuće, pretpostavlja da je tome prethodila odluka. No, općenito se pretpostavlja da takva odluka nije samo voljna nego i spoznajna. Nasuprot tome držimo ipak da ima i nesvjesnih odluka. Kao nesvjesne bile bi takve odluke barem u tom smislu označene da su – u svom izvođenju – nepromišljene.
Pomoću jednog primjera želimo to pojasniti: jedan čovjek skoči s mosta u vodu. Drugi skače za njim da ga spasi. Nakon što mu je to uspjelo, pitamo ga kako je u sebi mogao doći do te odluke. On nam međutim odgovara da se tu ne može govoriti o kakvoj odluci, naprotiv pokušaj spašavanja života bio je za nj sam po sebi razumljiv. Pitanje, na koje se sada sve to svodi, glasi: je li neka radnja zato jer je za nekog samo po sebi razumljiva zato ujedno i nekakvo postignuće? Nije li toliko mnogo drugih ljudi u istom trenu kao i spomenuti čovjek prelazilo preko mosta i nisu li i oni kao i on bili svjedoci životne opasnosti a da im nije palo na pamet da skoče za ugroženim, a da za njih to skakanje za ugroženim nije bila ista samorazumljivost kao i za drugoga?
Vidimo: da je skakanje za nekim ipak samo po sebi razumljivo, postignuće. Jer iako je tako nešto za nekoga samo po sebi razumljivo, nije posve samorazumljivost. To je svakako postignuće: da dolazi do toga – da netko dospije do toga, da mu je tako nešto samorazumljivo. Ništa nije samorazumljivo – sve postaje samorazumljivim. Ili, da se vratimo našem spasavatelju: jedanput u životu, barem jedan jedini put morao je taj čovjek, i taj čovjek, odlučiti se.
Tako se pokazuje da svaka samorazumljiva, nereflektirana i u tom smislu nesvjesna odluka predstavlja posljednji član čitavog lanca odluka, pri čemu je svaka prva odluka, praodluka, predodluka mogla biti više manje svjesna. S njom ipak, s tom predodlukom došle su mnoge sve manje svjesne odluke. Odluke su bivale uvijek manje znane – unatoč tomu one su bile voljne, bile su slobodne odluke. Prema tomu, kako smo rekli, čovjek „se" odlučuje – ukoliko je svaka odluka u tom smislu samoodluka, to onda još više vrijedi za predodluku. Iz stalnog činjenja dobra postaje konačno bitak dobra.

-ŠTO JE PRESUDNO
Sloboda čovjeka uključuje njegovu slobodu u sebi, da zauzme stav prema samome sebi, da se suoči sa samim sobom i da se u tu svrhu ponajprije jednom distancira od sebe sama. Obično ja prikazujem zorno tu bitnu čovjekovu sposobnost za „samo-distanciranje" navodeći jednu anegdotu:
za vrijeme prvog svjetskog rata sjedio je židovski vojni liječnik sa svojim prijateljem, nekim aristokratskim časnikom u rovu, kad započe žestoko bombardiranje. Izazivajući ga pitao je časnik: „Sada se bojite, zar ne?" Tu se opet vidi koliko je arijska rasa nadmoćna semitskoj." Na što vojni liječnik odgovori: „Sigurno da se bojim. Ali zašto govorite o nadmoći jedne rase naspram druge? Kad biste, dragi časniče, imali toliki strah kao ja, možda biste već odavno pobjegli." Što je presudno nije naime doista strah ili bilo kakovi osjećaji koje možemo imati, nego jedino i samo kako ćemo se prema njima postaviti, dakle naš stav. A taj stav je ipak uvijek onaj koji je upravo slobodno odabran.

-Naveo sam neka imena i to ne po znanstvenom rangu; govorim o pojedincima, ali mislim na sve njih zajedno. MALOBROJNI MORAJU STAJATI ZA MNOGE: jer mnoge ne može zahvatiti nikakva kronika koja bi bila napisana ljudskom rukom. Ali oni ni ne trebaju nikakve kronike, oni ne trebaju ni spomenika, jer SVAKI ČIN JE NJIHOV VLASTITI SPOMENIK – neprolazniji od onoga što je samo djelo naših ruku. Jer djelo nekog čovjeka ne može se napraviti neučinjenim, što je učinjeno, ne da se ukloniti sa svijeta. I NIJE ISTINA DA JE U PROŠLOSTI NEPOVRATNO IZGUBLJENO, NEGO JE U PROŠLOSTI NEUNIŠTIVO SKLONJENO.

-dužnost za razmnožavanje proizlazi već iz jednostavnog promišljanja da čovjek nije sam sebi dao život i iz tog razloga ne samo da sebi život ne smije oduzeti nego ga treba i dalje davati

-Pokazuje se uvijek nanovo pa tako i tu, na području spolnog života, u njegovoj psihologiji i patologiji, kako je promašena sva težnja za čovjekovom srećom i kako upravo grčevito nastojanje za srećom, za užitkom kao takvim, jest osuđeno na propast. Čovjek zapravo i ne teži za srećom, on općenito uzev uopće ne traži ugodu. Do čega je čovjeku stalo, nije užitak po sebi i za sebe nego razlog i temelj za užitak. U mjeri u kojoj pak biva ugoda uistinu sadržajem njegove intencije i po mogućnosti još i predmet njegove refleksije, gubi on iz vida razlog za sreću i ugoda se već kao takva urušava u samoj sebi.
-izvorno čovjek i neće biti sretan, što on hoće jest štoviše – imati razloga za sreću!

-Rabindranath Tagore
SPAVAO SAM I SANJAO
DA BI ŽIVOT BIO RADOST.
PROBUDIO SAM SE I VIDIO
DA JE ŽIVOT DUŽNOST.

RADIO SAM – I GLE:
DUŽNOST JE BILA RADOST


-Život je dakle na neki način dužnost, jedno jedino veliko zaduženje. I svakako da u životu ima i radosti – ali za njom se ne može težiti, ne može se „htjeti" radost, ona se mora naprotiv sama uspostaviti – i ona se sama uspostavlja kao što se uspostavlja posljedica: sreća ne treba i ne smije biti nikada cilj, nego samo posljedak, samo ishod, upravo ispunjenje onoga što se u Tagorevoj pjesmi zove dužnost. Na svaki način sva je težnja čovjekova za srećom utoliko promašena što mu sreća može samo pasti u krilo, ali se ipak nikada ne da uloviti.

-"Čak kad bi mi ludilo držalo pred očima luđačku košulju – ja mogu svoju dušu još spasiti: kada moja ljubav prema Bogu u meni pobijedi." - Kierkegaard

-Jer život čiji smisao stoji i pada s time da se s njim preživi ili ne, život dakle čiji smisao ovisi o milosti takvog slučaja, takav život ne bi zapravo bio vrijedan da uopće bude življen.
-Kad je prominentni pravnik, kome je zbog arteriosklerotske gangrene bila poduzeta amputacija noge, po prvi put nakon toga napustio krevet kako bi napravio prve pokušaje da hoda bez jedne noge briznuo je u plač. Tada ga je pitao liječnik, namjerava li možda postati trkač na duge pruge; jer onda, ali samo onda, njegov bi očaj mogao biti razumljiv. To pitanje dočaralo je odmah smiješak uz suze. Pacijent je odmah shvatio po sebi tako banalnu činjenicu da smisao života čak niti za trkača na duge pruge ne leži isključivo u tome da po mogućnosti što žustrije hoda, te da ljudski život nije tako siromašan vrijednosnim mogućnostima da bi gubitkom jednog ekstremiteta već mogao postati besmislenim.

-mnogo je manje važno je li nečiji život pun ugode ili patnje, nego koliko je pun smisla i pred tim stupa u pozadinu čak dulji ili kraći tijek ljudskog života

-ne radi se o tome da li se moramo rastati, jer prije ili kasnije mora to svatko od nas. Ali svakako stalo nam je do toga postoji li uopće nešto od čega se moramo rastati. Nešto, što možemo iza sebe ostaviti u svijetu, čime možemo ispuniti neki smisao i same sebe kad dođe dan, u kojem se ispunja naše vrijeme.

Post je objavljen 11.02.2009. u 23:29 sati.