Poput djeteta sjediš na stepenicama i gledaš u daljinu i izgovaraš rečenice poput tiskarskog stroja. Govoriš da želiš letjeti i dotaknuti krila anđela što kažeš da su ljubičaste boje. Prolaziš pored bakice i u tebi se javi želja da joj pomogneš da prijeđe ulicu. Imaš u glavi viziju kako nacrtati leptira s točkicama bubamare. Prekidaš zvuk glazbe na gramafonu i šalješ osmijeh naljepšem dečku. Odlučila si pisati neku knjigu. Iznosit ćeš svoje mišljenje. Bit ćeš netko tko voli slova i pisanje. I tako krećeš pisati. Uzimaš temu samu po sebi nevjerojatnu. Skrećeš pogled prema nebu i sjetiš se kako se zvijezde zovu imenom koja si im ti nadjenula. Čudiš se što zvijezde imaju imena. Ustvari,čudiš se sama sebi kako si samo mogla dati zvijezdama ime. Hm,da. Zvijezdama si dala imena kao da su tvoje lutke s kojima se igraš svakog dana. Odjednom prekidaš to razmišljanje i prelaziš dalje na temu u što sve vjeruješ. Kažeš da vjeruješ u bubamare boje zlata i vjeruješ da ćeš jednom biti djevojka Bella Swan. Opčinjena si Sumrakom. Obećala si sama sebi da ćeš jednom uhvatiti noć za rep. I pokušala si jednom,ali kažeš da ti je pobjegla. Nemoguće. Ti nisi bilo tko. Ti si Girl X. Moćna djevojka imenom X,a u tebi leži snažna budućnost fantastične gracioznosti. Ne boj se pisati. Tvoja definicija kaže: Tko piše,ništa loše ne misli. Ne želiš pasti u lokvicu vode i zaprljati bijelu haljinicu što ti ju je otac poklonio. Ali želiš praviti kolačice od blata. Želiš prljave rukice i noktiće. Kako si samo neodlučna,pomisliš si u trenutku prije nego odeš spavati.
Dodiruješ plohu i odlaziš mislima daleko od sadašnjosti u prošlost. Pred očima nizaju ti se slike poput asocijacija,a ti kao da tražiš posebnu sliku,pa sve njih ni ne gledaš. Što li je na slikama? Priroda? Svemir? Neznaš. Zašto? Shvaćaš što si učinila. Pitaš se nisi li valjda takva među ljudima. Tiho u tebi čuje se piskutav glasić boli i srdžbe što si takva. Ti ne želiš biti takva. Ti želiš da svatko ima tvoju pozornost.
Trgaš se mislima da se vratiš u sadašnjost,a one kao da kruže oko tebe poput plamenog obruča. Nemaš gdje. Ali to je samo u tvojim mislima. Tijelo ti podrhtava,glava bubri. Počinješ liti suze jer neznaš kako zaustaviti to. Ipak je to iluzija na pragu stvarnosti.
I tako se opet nalaziš u kocki neobičnoga oblika i pokušavaš naći vrata izlaska u normalni stvarni svijet. Možeš to i hoćeš.
Postaješ ovisna o mislima. O iskustvu. Učiš na svakom koraku i to te čini sretnom. Zaigraj ples drvenih glasova i upamti ritam ledenih tanjura.
Stihove ljevaš kao da su već postojali. Tišina najviše mladosti postaje nebitna. I opojan miris ruže blijedi i nestaje baš poput oblaka na nebu. I tako i ti,nestaješ unutar sebe. Gubiš se,pa vraćaš.Uhvati se u koštac sama sa sobom. Ne prepusti se osjećajima. Budi kao stoik..sagradi masku od pastelnih boja. Tebi žuta,meni ljubičasta,pa da budemo poput djece i igramo se maškara..
...još jedan dio...like it,hate it,whatever,just enjoy it..
...igrajmo se velikih i malih slova..
...napravimo si ždralove,pa neka polete umjesto naših misli...
...podjelimo osmijeh...
By: Purpulica*
Post je objavljen 11.02.2009. u 00:03 sati.